'Logor posrnulih žena' dramatična je priča o grupi bratislavskih prostitutki u staljinističkome logoru za prinudni rad.
Naime, čehoslovačka je vlast neposredno nakon Drugog svjetskog rata nacističke koncentracijske logore prenamijenila u kažnjeničke radne centre za „besprizornike“ – prostitutke i svodnike, švercere i crnoburzijance, prosjake, beskućnike, lutalice i romske svirače – koje su, u procesu „preodgoja“, željeli pretvoriti u „produktivne članove društva”. Nakon kratke prilagodbe prostitutke se navikavaju na novostečene uvjete života i, postepeno, upravo njihovim utjecajem, atmosfera se u logoru počinje mijenjati...

Vještom uporabom na apsurdu i groteski temeljenog humora Anton Balaž roman pretvara u oštru kritiku totalitarizma i represivnog političkog aparata. Erotiku te seksualnu energiju i nesputanost on kontrapunktira ideološki zacementiranom načinu mišljenja, do paroksizma na taj način dovodeći komičnu grotesknost rigidnoga, discipliniranoga, vojno-policijskoga uma. Jer tijelo, seksualnu žudnju, strast i želju za životom nemoguće je ukrotiti i poništiti ideološkim dekretom.

Kontrastnom podjelom likova na logoraše i nadzornike, zatvorenike i ideologe autor preslikava tadašnju društveno-političku stvarnost, logorski ustroj života pretvorivši u uvjerljivu presliku „vanjskoga“, civilnog života. Pritom se logoraško rukovodstvo i predstavnici vlasti pokazuju moralno izopačenijima i pokvarenijima od „neproduktivnih članova društva” koji su im „isporučeni na preodgoj“.

Nasuprot čuvarima koji su u službi vlasti i ideologije, odnosno represije, u zatvorenicima čitatelj prepoznaje zagovornike života, emocija i strasti – a što, paradoksalno, logoraše i zatvorenike zapravo čini predstavnicima slobode. Jer, tijelo se pokazuje izdržljivijim i vitalnijim od ideje, koja je zamijenjiva, potrošna, nestalna i nepouzdana.

Uz novo, i nikad suvišno upozorenje kako vlast od čovjeka čini životinju, budeći u njemu bestijalnu, sadističku surovost Anton Balaž istodobno podsjeća da utamničenje nužno ne vodi gašenju čovjekova duha već posljeduje jačanjem empatije i solidarnosti, ali i boljim upoznavanjem sebe i drugih, a time i spremnosti na otpor.

'Logor posrnulih žena' Antona Balaža uvjerljiva je i snažna, ali i duhovita, satirička romaneskna oda humanosti i strasti za slobodom. Uz to, Balažov roman ujedno je i lucidna analiza mnogih društveno-ekonomskih i socijalnih aspekata postratne istočnoeuropske socijalističke stvarnosti, kao i oštra literarna osuda politike bazirane na represiji i jednoumlju.

******
Anton Balaž rođen je 1943. godine u Lehoti.

Slovački je suvremeni klasik i jedan od najcijenjenijih istočnoeuropskih pisaca današnjice.

Premda je poznat prije svega kao romanopisac, Anton Balaž je i dramski pisac, publicist i novinar te autor nekoliko televizijskih scenarija.
Osnovna karakteristika Balažovih romana je kritičko i groteskno oslikavanje društvene svakodnevice. U većini djela on se fokusirao na oblikovanje slike totalitarnog komunističkog društva na Istoku Europe, ali je s posebnom snagom osvijetlio i holokaust slovačke židovske zajednice.

Najvažniji romani su mu: Tiene minulosti (1978), Tu musíš žiť (1983), Chirurgický dekameron (1989), Logor posrnulih žena (1993), Kým žiješ, miluj (1995), Kronika šťastnejších zajtrajškov (1997), Penelopin návrat (1998), Krajina zabudnutia (2000) i Bohovia ročných období (2003).

Roman Logor posrnulih žena najpoznatija je knjiga Antona Balaža, po kojoj je 1997. godine snimljen uspješan istoimeni film.