Upravo smo saznali da je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnpost francuski pisac PATRICK MODIANO.


Evo moje prastare kritike (iz lipnja 2005.) Modianovog romana 'Mali dragulj' (Fraktura, 2005.) :





Patrick Modiano (rođ. 1945.) jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika, s više od dvadeset objavljenih djela, ali u nas dosad nedovoljno prijevodno zastupljen. "Mali dragulj" tek je prvo hrvatsko izdanje nekog Modianovog romana nakon daleke 1980. godine kada je Zlatko Crnković u svojoj poznatoj biblioteci Hit objavio njegovu, Gouncourtovom nagradom ovjenčanu "Ulicu mračnih dućana". Baš kao i u tom romanu gdje je amnezijom pogođeni lik tragao za vlastitim identitetom, Modiano se i u "Malom dragulju" bavi intimnom prošlošću glavnog protagonista, u ovom slučaju devetnaestogodišnje Therese.

Jednog dana u vrijeme najveće gužve na stanici pariškog metroa, u masi koja je klizila pokretnom trakom, Therese ugleda stariju ženu u izblijedjelom žutom kaputu koja ju je zapanjujuće podsjetila na majku. Therese se odlučuje na praćenje te žene kako bi ušla u trag svome djetinjstvu te eventualno razotkrila tajne prošlosti i spoznala povode koji su majku nagnali da je napusti u ranoj dobi. Praćenjem te žene Theresin se život stubokom mijenja jer iz podsvijesti izranjaju slike prošlosti koje u velikoj mjeri rastaču stvarnost i izazivaju buru zatomljenih emocija. Njezina sadašnjost biva u sve većoj mjeri iskidana sjećanjima, a ona postupno gubi tlo pod nogama i doživljava emocionalni slom, premda se saznanja o prošlosti ne odmiču daleko od naznaka, obrisa i slutnji.

Prevladavajuća atmosfera romana je bluzerska, melankolična, i unatoč svojevrsnoj finalnoj katarzi, pročišćenju i slutnji novog početka (uslijed Theresine spoznaje da ma koliki trud uložila, "izgubljeno se više nikada neće pronaći", a tijek je prohujalih događaja nemoguće promijeniti) rukopis se ipak ne može okarakterizirati drukčije doli pesimističnim. Modianov je stil metaforičan, filigranski izbrušen, pročišćen od suvišaka te oglodan od i najmanjih naznaka banalnosti. Rečenice su mu kratke, jezgrovite i poetski dotjerane, krhke i treperavo fluidne, baš poput krhotina sjećanja koje iz podsvijesti izranjaju u valovima, nakratko oplahujući svijest da bi se postupno, uz tihi šum povukle, iza sebe ostavljajući tek pjenovit trag slutnji i nepostojanosti.

Patrick se Modiano u "Malom dragulju", baš kao i u prijespomenutoj "Ulici mračnih dućana", iskazuje legitimnim baštinikom Marcela Prousta, a njegovi junaci postaju novovjekim tragačima za izgubljenim vremenom koji u onome minulom i prošlom prepoznaju (odnosno, preciznije: tek naslućuju) temelje vlastitih identiteta koje od fragmenata prošlosti nastoje dozidati i nadograditi. No nažalost, uglavnom neuspješno jer je prošlost toliko trošna, krhka, nepouzdana i naprosto nedokučiva u svojoj relativnosti, pa svaki novi uvid otvara više pitanja no što odgovora donosi.

Roman je pisan u prvom licu, Theresin je pripovjedni ton ispovjedni, autoterapeutski, te ona s vremenskim (iako ne i emocionalnim) odmakom odmata priču, a kako bi prošlost, koja putem sjećanja na momente postaje njezina jedina sadašnjost i stvarnost, vratila gdje joj je mjesto. U podsvijest.

Radnja se odigrava na autentičnim pariškim lokacijama, u kratkom odsječku vremena (ne više od nekoliko dana) pred-prevratničkih ranih šezdesetih godina, i odvija se blago i usporeno (ali nikako ne i nezanimljivo), a likovi su malobrojni i ostaju na razini skice, sjenke, konture, sasvim u skladu sa temeljnim Modianovim motivom sjećanja kao nečeg sfumatoznog, magličastog, fluidnog i neuhvatljivog. A upravo je takva i Modianova proza - baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade.

(Napisao Božidar Alajbegović, lipnja 2005., objavljeno na portalu Lupiga.com)