Izašao je novi četverobroj časopisa 'Tema:' s tematom o književnim nagradama u Hrvata.

O toj temi tekstove su napisali Hrvoje Tutek, Svetlana Tomić, Olja Savičević Ivančević, Rade Jarak, Irena Lukšić, Aleksandar Prokopiev, Adam Walko i moja malenkost.

U nastavku pročitajte moj tekst o hrvatskim književnim nagradama, objavljen u novom broju 'Teme:' naslovljen 'Vuk sit, ovce na broju' :



VUK SIT, OVCE NA BROJU

Napisao Božidar Alajbegović (08.veljače 2008.)


Upravo ovih dana svjedočimo pokretanju nove književne nagrade – mislim na nagradu T-portala i Zagrebačkog sajma knjiga za najbolji hrvatski roman „roman@t-portal.hr“ objavljen u protekloj godini, što ću uzeti kao povod ovome tekstu. Velik je broj hrvatskih književnih nagrada organiziran na način da je neki, u pravilu tržišno jak medij, suorganizator nagrade, dok je njezin pokretač književni izdavač (npr.V.B.Z.) ili neka književna manifestacija (npr.Sa(n)jam knjige u Puli), što je slučaj i kod nove nagrade (organizatori koje su jedan od najčitanijih internetskih portala + sajam knjige). Takva organizacija naravno nije produkt slučaja, već se iza toga kriju tržišni i marketinški motivi, odnosno odgovor na pitanje o vezi između književne nagrade i tržišta. Konkretan primjer : stručni i ugledni ljudi u žiriju koji su za laureata V.B.Z.-ove nagrade 2006. godine odabrali Hrvoja Šalkovića sigurno nisu bili nesvjesni niske kvalitativne razine njegova romana ali je pri odluci o nagradi presudio tržišni potencijal toga djela. Zašto? Zato što je bilo predviđeno da taj roman svoj život nastavi na kioscima gdje će se prodavati uz „Večernji list“, zbog čega je taj dnevnik i bio suorganizator nagrade. Dakle, jak medij kao suorganizator književne nagrade istoj donosi medijsku zastupljenost - što bi bilo vrlo pohvalno i dobrodošlo u situaciji deložiranja književnih tema iz medija čega smo žrtve zadnjih nekoliko godina, kad takva situacija ne bi utjecala i na odabir laureata. A kao što primjer Šalkovićeve pobjede pokazuje, tržišni potencijal ponekad ipak diktira i odabir laureata.

U tom je primjeru književna nagrada bila mehanizam plasiranja knjige na tržište, dok je npr. u slučaju nagrade „Kiklop“ i novoutemeljene T-portalove nagrade upravo nagrada instrument marketinške promocije sajma koji je (su)organizator dodjele te nagrade. Organizatorima nagrade je primarni cilj profit, odnosno veća posjećenost njihova sajma ali to ne znači da će se buniti ako fingiranom brigom za kulturu i književnost ostvare i nekakav, uvjetno rečeno „društveni ugled“; nagrađeni autor nada se mjestu u književnoj povijesti ili natuknici u nekoj od budućih enciklopedija, ako već zbog „štedljivosti“ izdavača veći honorar neće biti moguć; izdavaču će troškove proizvodnje naslova ionako pokriti Ministarstvo ali se možda ipak proda i poneki primjerak više, a profitirat će svakako i članovi žirija. Uz to što će primiti dodatni honorar za nešto što ionako rade – čitanje knjiga i njihovo vrednovanje – članovi žirija doživjet će i pokoji bljesak fotoaparata ili par minutica u „Pola ure kulture“ te će njihova imena prostrujati i slušnim aparatima onih koje književna kritika i oni koji je pišu ne zanima, ali koji budno prate medijski promovirane tzv. „evente“. Pa makar se oni ticali i nečega poput, fuj, knjige. Dakle, vuk sit, ovce na broju.

Kad smo već kod članova žirija, ove ćemo godine napokon doživjeti da Velimir Visković - koji je urednik nekoliko knjiga koje su u konkurenciji za nagradu „Jutarnjeg lista“ za najbolju proznu knjigu – zbog sukoba interesa neće odlučivati o dobitniku te nagrade. Mašala! No, o toj će nagradi ipak i dalje odlučivati Andrea Zlatar, iako je ona urednica kod izdavača (Algoritam) koji ima više naslova u konkurenciji. Naravno da mi je poznato kako ona ne uređuje domaću prozu kod tog izdavača, ali je urednikovanjem kod njega, interesno za njega ipak vezana. Međutim, njezinim deložiranjem iz žirija isti bi bio lišen svoga najkompetentnijeg člana, što baš i ne bilo zgodno. Ali nije zgodno ni to što je jedan od članova žirija novoutemeljene nagrade „roman@t-portal.hr“ (mislim na Romana Simića Bodrožića) urednik kod izdavača (Profil) koji ima više naslova u konkurenciji, a taj je izdavač (Profil) ujedno i organizator Zagrebačkog sajma knjiga, a koji je, gle čuda, suorganizator te iste nagrade. To je samo jedan od primjera incestuoznosti (je li uopće potrebno podsjećati na prošlogodišnji slučaj „Zdravko Zima – Vjesnikova nagrada“?) koja uzrokuje devalvaciju vrijednosti hrvatskih književnih nagrada, čiju nisku vrijednost potom još dodatno umanjuje „inflacija“ nagrada.

No, to je sve nevažno jer u nas je ionako već duže vrijeme tržišna vrijednost daleko ispred umjetničke vrijednosti. Situacija je takva da se svi zainteresirani subjekti (autor, urednik, izdavač…) nadaju kako će društvena legitimacija umjetničke vrijednosti knjige (čitaj: eventualna književna nagrada) doprinijeti povećanju njezine tržišne vrijednosti (čitaj: boljem plasmanu na tržištu, odnosno boljoj prodaji). Ukratko, u uvjetima primitivnog kapitalističkog slobodnog tržišta kakvoga živimo, književne nagrade nisu korektiv tržišne vrijednosti nego instrument njezina dosezanja.

(Preneseno iz časopisa 'Tema:', broj 1-4/2008.)