Izdavačka kuća Disput upravo je objavila knjigu 'O jeziku', koja na 720 stranica donosi dvadeset devet temeljnih studija Romana Jakobsona, jednoga od najznačajnijih jezikoslovaca XX. stoljeća. Priređivačice knjige i njegove suradnice Linda Waugh i Monique Monville-Burston u knjizi su (izvorno objavljenoj 1990. pod naslovom On Language) sabrale Jakobsonove ponajvažnije tekstove s područja općega jezikoslovlja, fonologije i gramatike u širem smislu riječi, ponudivši uvjerljiv pregled izuzetno plodnog i razgranatog opusa jezikoslovca koji je predlagao radikalne inovacije u mnogim domenama lingvističke teorije.
Pored opsežna instruktivnog uvoda, u kojemu su priređivačice dale iscrpan pregled razvoja Jakobsonovih lingvističkih gledišta, knjiga se sastoji od sedam tematskih cjelina. U prvome su dijelu ogledi u kojima Jakobson podastire svoja opća stajališta o znanosti o jeziku. U drugi su dio uvršteni njegovi izvanredni doprinosi lingvističkoj metateoriji na područjima strukture i funkcije. Treći je dio naslovljen "Dimenzije jezika: invarijante i varijante kroz vrijeme i prostor", a četvrti sadrži članke s područja fonološke teorije, u kojoj je Jakobson ostavio vjerojatno najdublji trag. Ogledi u petome dijelu usredotočuju se na problematiku značenja u jeziku, a u šestome dijelu na međuodnos glasa i značenja. Završna tri ogleda obrađuju raznovrsne odnose između lingvistike i humanističkih te prirodnih znanosti, potvrđujući Jakobsonove preokupacije koje su mu priskrbile titulu interdisciplinarna mislioca. Knjiga je upotpunjena iscrpnom autorovom bibliografijom i opširnim popisom citiranih djela, te imenskim i pojmovnim kazalom.

Prijevod takva meritornog izbora bio je prijeka potreba za našu sredinu već i zbog toga što je Roman Jakobson jedan od najzanimljivijih i najsvestranijih znanstvenika prošloga stoljeća ne samo u području jezikoslovlja nego u cijelom području humanističkih znanosti. Njegove rasprave interdisciplinarnoga karaktera još će vrlo dugo ostati nenadmašene, a njegovi prinosi općem jezikoslovlju, gramatičkim univerzalijama, afaziji ili proučavanju jezika književnih djela još su uvijek u pravom smislu riječi aktualni. Knjiga 'O jeziku' stoga popunjava jednu veliku prazninu jer su Jakobsonovi radovi o odnosu između jezika i književnosti i dosad dosta prevođeni, ali su malo ili uopće nisu prevođeni njegovi fundamentalni prinosi općem jezikoslovlju i gramatici, a upravo su takvi prinosi u ovoj knjizi u prvom planu. Stoga je objavljivanje ove knjige važan događaj za hrvatsku znanost.

Prijevod knjige plod je dvogodišnjega intenzivnoga timskog rada prevoditelja Damjana Lalovića, redaktorice prijevoda anglistice i fonetičarke prof. dr. Višnje Josipović Smojver, zatim recenzenata i lektora prof. dr. Ive Pranjkovića i prof. dr. Josipa Silića, te urednika izdanja prof. dr. Josipa Užarevića.

Roman Jakobson (1896-1982), rusko-američki je jezikoslovac i književni teoretičar, autor čiji su teorijski doprinosi danas nezaobilazan dio lingvističkih analiza. Mnogi su ustvrdili da je Jakobson pridonio dosad nezabilježenoj raznolikosti znanstvenih disciplina i da je po svojoj erudiciji, briljantnosti, širini i dubini učenosti, odvažnosti ideja te kreativnosti bio tipičan predstavnik onoga najboljeg u znanosti XX. stoljeća.
Rođen je u Moskvi i od rane se dobi intenzivno zanimao za jezik. Polazeći od dvojezične osnove ruskoga i francuskoga, za života je naučio mnoge jezike, fascinirala ga je avangardna umjetnost, osobito poezija. Kao student bio je istaknut član Moskovskoga lingvističkog kruga. Upoznat s radom Ferdinanda de Saussurea, razvio je pristup koji odstupa od tada prevladavajuće lingvističke metode mladogramatičara, usredotočujući se na način kako sama struktura jezika omogućuje komunikaciju. Godine 1920. zbog političkih previranja u Rusiji odlazi u Prag, gdje je s Nikolajem Trubeckojem i nekolicinom drugih suradnika osnovao Prašku lingvističku školu. Praških se godina poglavito bavio pitanjima strukture i funkcije jezika. Početkom Drugoga svjetskog rata odlazi iz Praga u Skandinaviju, a potom u SAD. Od 1949. do kraja života predavao je na harvardskom sveučilištu. Postupno je u središte njegova zanimanja sve više dolazila interdisciplinarna problematika, pa je razmatrao jezična pitanja polazeći od međuodnosa lingvistike i, među ostalima, biologije, teorije komunikacije i neurolingvistike.
Jedan je od pokazatelja iznimno važne uloge koju je Roman Jakobson imao u svjetskome jezikoslovlju činjenica što je njegov rad definirao samu znanost o jeziku. O njemu su napisane brojne knjige i članci, djela su mu prevedena na sedamnaest jezika, a na skoro isto toliko jezika objavljene su zbirke njegovih najvažnijih članaka. Dodijeljeno mu je dvadeset šest počasnih titula; bio je počasni član tridesetak znanstvenih društava i profesor-gost pri brojnim znanstvenim institucijama.

Najvažniji su mu radovi: Contribution to the General Theory of Case: General Meanings of the Russian Cases, 1936; Preliminaries to Speech Analysis (s G. M. Fantom i M. Halleom), 1952; Aphasia as a Linguistic Topic, 1955; Two Aspects of Language and Two Types of Aphasic Disturbances, 1956; Linguistics and Poetics, 1960; Linguistics in Relation to Other Sciences, 1969; Questions de poétique, 1973; The Sound Shape of Language (s L. R. Waugh), 1979; The Framework of Language, 1980; Dialogues (s K. Pomorskom), 1980.