KRITIKA : Haruki Murakami - 'Lov na divlju ovcu' (Vuković&Runjić, Zagreb, 2007.)

subota , 01.03.2008.





KRITIKA : Haruki Murakami - 'Lov na divlju ovcu' (Vuković&Runjić, Zagreb, 2007.)

Roman 'Lov na divlju ovcu' već je šesti na hrvatski preveden naslov suvremenoga japanskog pisca Harukija Murakamija, i premda je riječ o jednom od njegovih ranih djela, brojne prepoznatljive crte iz prethodno prevedenih (a kasnije napisanih) autorovih naslova i u njemu su očigledne. Osnovno obilježje Murakamijeve poetike lagan je, postupan otklon ka onostranom, odnosno svijest da uz realni svijet usporedno supostoji i nadrealna stvarnost, koje Murakamijevi likovi redovito iznenada – posve slučajno i bez vlastite volje – postaju dijelom. Murakamijevi su likovi obični, mali urbani ljudi mlađe dobi, čiji su životi obilježeni ispraznošću i besmislom, a neobična zbivanja potiču ih na samopreispitivanje koje svršava dvojako – ili razbije njihovu nepoduzetnost te ih nagna na aktivaciju u smjeru dokinuća dotadašnje letargičnosti, ili pak produbi i pojača osjećaj tjeskobe i egzistencijalnoga besmisla zbog neobjašnjivosti zbivanja u kojima sudjeluju, a kojima se prepuštaju u bijegu pred iskušenjima stvarnoga života. Fabule jako često (kao i u 'Lovu na divlju ovcu') ostaju nedovršene, otvorena kraja koji sugerira nemogućnost dovršetka potrage za smislom, a koja je redovito (uz ljubav, o kojoj će još biti riječi) tematsko-motivski, ali i značenjski temelj Murakamijevih štiva. No otvorenim krajem i nedorečenošću tekst dobiva nova značenja (odnosno postaje podatan za njihovo upisivanje), u prvom redu u smislu nepredvidljivosti života i nespoznatljivosti iskustava koja proživljavamo i koja su još pred nama.

U 'Lovu na divlju ovcu' tako jedan apatičan, bezličan, bezvoljan i nepoduzetan reklamni stručnjak natjeran ucjenom (odnosno ponudom koja se ne može odbiti) postaje tragačem za neobičnom ovcom obilježenom zvijezdom na leđima, dok o uspjehu pronalaska te ovce ovisi u kojem će se smjeru kretati njegov život (o tome odlučuje opasni vođa desnice koji ga je ucijenio). Neobičan motiv divlje ovce simbolizira smisao života, odnosno određeni cilj i smjer kojega je junakov život, sveden na rutinu i dosadu, dotad bio lišen, a potraga za ovcom okidač je nužno potreban protagonistu kako bi osvijestio besmisao života koji je dotad vodio. Istoznačnica za smisao života najčešće je ljubav, no njezine važnosti Murakamijevi nedovoljno zreli likovi redovito nisu svjesni (ili je postaju svjesni tek kad objekt ljubavi izgube). Autodestruktivni i egocentrični, oni su nesposobni da vole i da se istinski približe Drugome / Drugoj, sve dok iščašenjem iz realnosti ne dožive promjenu i osvijeste vlastitu prazninu i promašenost te počnu živjeti novu, ali ovaj put smisleniju realnost. Ukratko, groteskne i neobične situacije u koje pisac baca likove samo su prepreka na putu do njihove zrelosti, no istodobno one autoru omogućuju da priču oplahne mističnim ozračjem te svoje štivo obogati višeznačjem i metaforičnim i simboličnim podtekstom.

Na promjene i apsurdne situacije koje ih očekuju Murakami svoje protagoniste diskretno upozorava dojmljivim sekvencama snova. Osim radi naglašavanja propusnosti granice između stvarnosti i nadrealnog, snovi u Murakamija imaju dodatnu funkciju otklona u poetičnost. Njegov izričaj naime umnogome karakterizira jednostavnost, neposrednost i ležernost iskaza; njegove su rečenice ritmične i glatke, lišene kićenja i ornamentike, svedene na informativnost i stilski asketizam, uz izrazitu usredotočenost na pojedinosti (kako izvanjske zbilje tako i unutarnje, psihičke stvarnosti likova) kako bi odskliznuće u apsurd i grotesku dodatno dobilo na sugestivnosti. Nadalje, njegovu prozu bitno obilježava velik i vrlo očigledan utjecaj zapadne, napose američke kulture, ponajprije tzv. američke tvrdokuhane proze (na čiji se postupak 'Lov na divlju ovcu' uvelike naslanja) te ljubav prema jazzu (što ne čudi znamo li da je autor u mladosti bio voditelj jazz kluba), kao i europskom, ali i holivudskom filmu.

Velik Murakamijev uspjeh kod mlađe zapadnoeuropske i američke publike posve je razumljiv; osim što dokida na stereotipima zasnovanu, mitologiziranu sliku o hipertehnologiziranom japanskom društvu napučenu sve samim yuppiejima i radoholičarima (jer njegovi likovi ne jedu sirovu ribu, nego paštu i hamburgere, ne nose kimono nego jeans, ispijaju viski i džin, slušaju rock i jazz, a vrijeme radije provode u baru i dokolici negoli na tvorničkoj traci Honde ili u uredu, dok su likovi i geografski toponimi najčešće neimenovani – što je sve u ulozi univerzalizacije i odjapanjenja rukopisa) Murakami europskom i američkom čitatelju nudi prozu prepunu citata i referencija na njihovu pop-kulturu i književnost, pisanu stilom koji više duguje Hemingwayu, McBainu ili Kafki negoli Kawabati, Akutagawi ili Mishimi, a u kojoj bez prevelika kićenja, na jednostavan i dinamičan način autor priča o likovima, temama i problemima bliskima studentskoj populaciji (a koja uostalom i čini najveći dio čitateljskog korpusa diljem svijeta). Uspjehu ne odmaže ni neobičan, ironijom protkan humor (čija je strelica često usmjerena upravo prema tradicionalnim japanskim vrijednostima), kao ni Murakamijevo inteligentno baratanje simbolikom i metaforikom koja čitatelja – uz užitak u lakočitljivu tekstu i fabuli punoj neobičnosti – nagrađuje i dojmom da vrijeme nije uludo utrošeno na književnu konfekciju i bofl.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, broj 364, veljača 2008.


<< Arhiva >>