KRITIKA: Monica Ali - 'Brick Lane' (VBZ, 2004.)

subota , 29.07.2006.



Pripadnici bangladeške nacionalne manjine u Londonu, nezadovoljni načinom na koji ih je Monica Ali u romanu Brick Lane portretirala, najavljuju javno spaljivanje njezinog romana. Više o tome pročitajte ovdje , a ja vam donosim svoju, dvije godinice staru kritiku romana Brick Lane:



KRITIKA: Monica Ali - 'Brick Lane' (VBZ, 2004.)


U hvaljenom debitantskom romanu 36-godišnje Monice Ali, koji je 2003. godine ušao u najuži izbor za Bookerovu nagradu, pratimo sudbinu bangladeške seoske djevojke Nazneen koja 1985. u svojoj 17. godini dolazi u London kako bi se udala za četvrt stoljeća starijeg čovjeka, koji je brak “na neviđeno” dogovorio s njezinim ocem.

“Thank you” i “Sorry” sve je što Nazneen od engleskoga poznaje, a s obzirom na život kakav za nju ima u vidu (isključiva briga o njemu, djeci i kućanskim poslovima) njezin suprug Chanu je mišljenja da joj više od toga neće ni trebati. Od malena naučena da zatomi svoje Ja i da živi prema mantri po kojoj se “ono što se ne može promijeniti - mora podnositi, a kako se ništa ne može promijeniti sve se mora podnositi, prihvatiti”, Nazneen, poput većine muslimanskih žena, svoju Sudbinu prima bespogovornom, stoičkom pasivnošću. Njezin suprug u osnovi nije “bad guy”; Chanu je prema supruzi brižan i nježan, ali je to naprosto žalosno neprilagođen čovjek koji čvrsto drži do tradicije pa i unatoč višedesetljetnom životu u Britaniji, London još uvijek ne smatra svojim domom. On uporno pohađa jednu večernju školu za drugom gomilajući bezvrijedne diplome i bezuspješno nastojeći postići “uspjeh i respektabilnost” kako bi se kao “veliki čovjek” vratio u Bangladeš, dok svoje kćerke uz prisilu uči starom načinu života, pa je neizbježni jaz među njima postupno sve veći i bolniji.

Nakon što ga na poslu dugo čekana promocija zaobiđe, zbog ponosa daje otkaz, a zatim stalno mijenja i gubi poslove da bi na koncu završio kao taksist, pa Nazneen počinje šivanjem (kod kuće, naravno) popunjavati rupe u kućnom budžetu. Tako upoznaje mladog Karima (dostavljača materijala za šivanje) s kojim se spontano upušta u strastvenu ljubavnu vezu, putem koje, nakon 15 godina braka i tri trudnoće (dvije kćeri: 9 i 12 godina, a prvorođeni sin je ubrzo nakon rođenja umro) napokon spoznaje vlastitu tjelesnost, te se oslobađa svih inhibicija (nakon prvog ljubavnog čina umorno ležeći s ljubavnikom u krevetu "ona je čekala osjećaj gađenja da se probije do nje i u nju. Ali ništa se nije događalo. Osjetila je samo toplinu njegovog tijela koja je zračila prema njenom.”). Na taj način Nazneen iznalazi hrabrost te konačno prestaje “nastojati prihvatiti” i izgrađuje vlastitu samosvijest i slobodnu volju, sve do konačnog oslobođenja i prepuštanja životu na dotad joj nepoznat način.

Brick Lane je mainstream literatura, klasično napisan roman lika, suzdržanog, ali veoma sugestivnog rustikalnog izričaja i polaganog, anesteziranog ritma, koji se kasnije ipak (istovremeno s junakinjinim osvješćenjem) postupno dinamizira, s kulminacijom u finalnom, snažnim emocijama nabijenom raspletu. Veoma preglednu i umješno ispripovijedanu linearnu romanesknu strukturu, s tek ponešto praznoga hoda i malenim brojem nepotrebnih dionica, autorica rijetko i tek nakratko prekida flashbackovima na vrijeme junakinjina odrastanja, a koji u rukopisno tkivo redovito unose snovit dašak začudnosti.

Romanom je obuhvaćen poprilično širok vremenski raspon - od junakinjina rođenja (1967.g.) pa sve do ožujka 2002. g - s time da kontinuitet pripovijedanja autorica prekida u vremenu između svibnja 1988. i siječnja 2001.godine. No, za uvid u događaje tokom tih 13 godina zakinuti nimalo ne bivamo, jer ih spoznajemo putem pisama koje Nazneen redovito od svoje sestre Hasine prima, a autorica ujedno time sprječava moguću monotoniju osvježavajući rukopis dodatnim pripovjednim glasom. Korespondencija je dvostrana, ali iako na uvid dobivamo samo Hasinina pisma upućena Nazneen, u njima Hasina osim što raspreda svoju nesretnu životnu priču (za razliku od sestre, Hasina se “bori protiv svoje Sudbine” pa bježi od kuće da bi se “udala iz ljubavi”, ali kad je suprug počinje tući, ona ga napušta te je radi preživljavanja privremeno čak primorana i na prostituciju) ona komentira i zbivanja iz sestrinog života. Na taj način i dalje ostajemo upoznati sa Nazneeninom životnom situacijom, pa osim što saznajemo da je u međuvremenu rodila dvije kćeri, postupno spoznajemo i rastuće muževljevo razočaranje. Iz tih se pisama, naizgled toliko različiti životi dviju sestara, ispostavljaju neočekivano sličnima, jer niti jedna od njih dvije nema uspostavljenu kontrolu nad svojim životom.

Lik buntovnog Karima autorica ne uvodi samo poradi junakinjina osvješćenja, te buđenja i formiranja njezine slobodne volje, već joj on služi i da bi istakla odnos britanske imigrantske muslimanske populacije naspram događajima “9/11”. Motiv rušenja WTC blizanaca Monica Ali iskorištava da nas sve podsjeti kako je zgranutost, strah i zaprepaštenje, osim kod bijele, taj događaj izazvao i kod muslimanske populacije diljem Europe. S nekoliko kratkih epizoda autorica upozorava i na brojne slučajeve post-jedanaestorujanskog šikaniranja muslimanske populacije, ali nam isto tako ukazuje i na vice versa rasizam, upirući prstom i u militantnije pripadnike doseljeničke islamske zajednice. Ipak, pri svemu tome autorica izbjegava svoj stav recipijentu nametati, ne dopuštajući da joj roman poprimi bilo kakve docirajuće ili pamfletističke značajke.

Islamsku vjeru Monica Ali nimalo ne mistificira, ali ju također pretjerano ni ne naglašava, već ju prikazuje sasvim realno, kao nedjeljivu sastavnicu života doseljeničke muslimanske populacije. Ti ljudi upravo putem vjere nemalo im nejasan strani svijet pokušavaju dokučiti i objasniti, te u vjeri, u teškim trenucima, pronalaze utjehu, nadu i poticaj.

Ponešto praznoga hoda, pokoji rijetki stereotip, malo patetike (poput npr. zaključnih riječi: "Ovo je Engleska ... možeš raditi što god poželiš") i gotovo potpun izostanak humorističnosti - malobrojne su zamjerke koje izrazito povoljan ukupni dojam o romanu tek neznatno smanjuju, a najkakvosniji je sastojak romana lako prepoznati u vrlo brižnoj i iznimno uspjeloj minucioznoj psihološkoj karakterizaciji likova, koje autorica konstantno podvrgava brojnim emocionalnim burama, te čestim mijenama raspoloženja ali i stavova.
S obzirom da se radi o debitantskom djelu, prilično je neočekivana i nemalog divljenja vrijedna – nesumnjiva zrelost autorice, između ostalog očitovana i u snažnoj ljubavi što je ona naspram svojih karaktera ćuti, a što se ponajviše ističe u slučaju lika Nazneeninog muža. Njegove od početka evidentno uzaludne, ali uporne “edukativne” napore i komični kvazinitelektualizam, Monica Ali ni na trenutak ne ismijava niti karikira, nego ih suosjećajno vidi kao njegovo neumorno nastojanje i veliku želju da tu toliko mu nejasnu kulturu, u kojoj nikako nije “doma” niti je osjeća svojom, on napokon spozna i počne ju razumijevati.

Konačni rasplet, međutim, ne donosi i razrješenje sudbina, pa autorica namjerno otvorenim ostavlja svršetak svog romana, a kako bi likovi - kojima je s ljubavlju udahnula živote, te im na koncu dobrohotno otvorila i nove perspektive - svoje “bolje sutra” ipak (bez njezine, izvanjske pomoći), iznašli sami ...

(Napisao: Božidar Alajbegović, rujna 2004.)




<< Arhiva >>