"Pisma iz Diletantije"

utorak , 30.11.2004.


Prije otprilike dva mjeseca zagrebački nakladnik Hena.com objavio je knjigu Zvonimira Berkovića "Pisma iz Diletantije". Radi se o zbirci epistola kojima se Berković nakon trećesiječanjske rotacije vlasti javno obraćao stvarnim i simboličkim adresatima hrvatske prošlosti i sadašnjosti, i ta se knjiga ispostavlja pravom malom društvenom kronikom druge polovice prošloga i prvih godina ovoga stoljeća.

Danas, 30.11.2004. u 19 sati, u Novinarskom domu, Perkovčeva 2 u Zagrebu održat će se prezentacija Berkovićeve knjige. "Pisma iz Diletantije" predstaviti će, uz autora Zvonimira Berkovića, još i Ivo Banac, povjesničar , Željko Mardešić, sociolog , Marko Grčić, publicist te urednici Zlatko Crnković i Fikret Cacan.

Povodom toga u nastvaku vam donosim Berkovićevu epistolu upućenu Draženu Budiši :


DRAŽENU BUDIŠI
(Vjesnik, veljače 2002.)

Cijenjeni gospodine!
Nakon trijumfalne pobjede na izborima u HSLS-u možda biste trebali promisliti nije li vrijeme da se povučete u slavodobitnu mirovinu. Jer, ako sada to ne učinite, kada ćete? Za godinu dana, ili najkasnije dvije,Vi ćete opet naći neki razlog da podnesete neopozivu ostavku, a onda, kad ugledate svoju stranku kao siroče bez Vas, obuzet će Vas takva žalost da ćete joj ponuditi mogućnost da Vas opet ima. Naravno, opet ćete pobijediti, ali je teško očekivati da će Vam sudbina uvijek dodjeljivati takve časne protivnike kao što je bio nacionalna legenda, Gotovac, ili stranački korifej Radoš. Onaj prvi je, ne jedanput, izjavio da Vas smatra svojim sinom, onaj drugi je u Vama stalno gledao oca. To baš i nije mala cijena za održavanje visokog političkog standarda jedne stranke, koja je na svom zadnjem izbornom saboru pokazala da je sve svoje ideološke, gospodarske, socijalne i kulturne preokupacije svela na jedno: iskazivanje ljubavi svome predsjedniku.

Iako se o Vama u hrvatskom tisku toliko piše da ni uz najbolju volju sve ne možete pročitati, ipak vjerujem da ste neke moje meditacije morali zapaziti. Ako i nisu bile previše pametne, isticale su se bizarnošću. Uvijek sam se trudio da za Vaše biografske činjenice nađem neke literarne analogije. U desetljeću hrvatske državne samostalnosti pod žezlom Tuđmanove autokracije i samodržavlja, nukao sam Vas da izađete iz okvira dekorativne opozicije i da prema svom nekadašnjem lepoglavskom kolegi odigrate ulogu plemenitog Bruta. Upozorio sam Vas, također, da ste, sklopivši s Račanom koalicijski savez, izgubili ponešto od svoje moralne težine, jer ste svoje uzničke godine, najvredniji dio Vas sama, faustovski prodali svome nekadašnjem tamničaru.

Nakon Vašeg povijesnog okršaja s autsajderom Mesićem, u Globusu sam pisao: "Od tog poraza Draženu Budiši nigdje više nema mjesta, kao ni kralju Learu. Upao je u stupicu i svaki njegov pokret djeluje u državi kao da negdje pada strop, svaka riječ buči incidentno a decibelno. Bezbrojni pojedinci i najviše institucije htjeli su mu pomoći – uzalud. Ministri koje je on delegirao u Vladu mnogo bi radije da on dođe među njih, nego da se oni opet opterete partijskim zaduženjima, ali se i od same te ideje gotovo srušila zgrada vlasti. Pitanje je gdje je izlaz iz te tragedije? Ne znam, možda u komediji."
Čudno! Spomenuo sam Leara jer mi je prvi pao na pamet; zapravo svaki kazališni lik na kojega se može primijeniti Aristotelov kriterij za tragičnost, podjednako bi mi odgovarao. Ali sada vidim da sam slučajno izabrao pravoga. Možda ne Leara s kraja, ali sigurno s početka tragedije. Jer što čini taj nabusiti vladar?

Learovo je kraljevstvo u stvari država kulta ličnosti. Da bi postigao još viši stupanj tog kulta, on je smislio da se odrekne vladarskog tereta i podijeli zemlju kćerima, s perspektivom da će se tri fiktivne kraljice, dok je on živ, nadmetati u odanosti njemu i tako utrostručiti njegovu slavu. Ali, kad prethodno zatraži od svojih nasljednica očekivane izjave ljubavi, dvije starije i lukavije pristanu, a treća, jedina koja oca iskreno voli, odupre se toj patologiji vlasti. Starca to tako rasrdi da razbaštini nezahvalnicu i, premda nije dobio garanciju za funkcioniranje svog nauma, podnese neopozivu ostavku.

U jučerašnjoj izbornoj predstavi HSLS-a ulogu Kordelije odigrao je Goran Granić. Tiho ali odlučno on je razlučio ono što je njegova dužnost prema Vama kao predsjedniku stranke od deset drugih njegovih zaduženja koje ima u koalicijskoj vladi. Nije na meni da se upuštam u ocjene rada zamjenika hrvatskog predsjednika Vlade, ali dovoljno sam stručan da procijenim kako je taj govor bio dostojan dramske lektire najvišeg ranga. Neću ovdje ponavljati njegove riječi jer bi ih trebao sve ponoviti. Ali zato će ih mnogi još dugo ponavljati. U Hrvatskoj, zemlji potpuno nenavikloj na demokraciju, rasprava o vlasti tek počinje, a ovaj govor je od stjecanja nezavisnosti jedan od rijetkih koje valja naučiti napamet.

Čuo sam i vidio na televiziji Vaš odgovor. Vikali ste. Kao režiser, nikada ne bih dopustio glumcu da takve riječi izvikuje. Natjerao bih ga da govori ispod glasa, jer to su riječi pogodbe između poslovnih partnera, koje kao takve nisu dostojne moralnog patosa i bolje je da ih Bog ne čuje.

Najviše pozicioniranom članu svoje stranke u Vladi davali ste do znanja da onaj koji veže svoju sudbinu za stranku mora snositi posljedice do kraja, tako nekako. Očito ste se pokajali što ste na koalicijsku njivu poslali nekoga da sa tko zna koliko konjskih snaga vuče tko zna koliko plugova, a da ne širi vonj štale iz koje je izašao. Ali u tome i jest stvar! Političari i stranke u opoziciji imaju, naravno, svoje boje, okuse i mirise, ali kada dođu na vlast, sve to prestaje. Vlast je impersonalna. Za političara na vlasti moglo bi se reći da je biće sui generis, ne ponaša se ni kao "on prijašnji" ni kao "on potonji".
Političar na vlasti iz svoje posebne prtljage vadi samo ono što prolazi kroz filtar univerzalnog, a najveći kompliment koji jedan ministar uopće može dobiti jest da mu vlastita stranka zamjeri što predobro služi Vladi. Vlade koje formiraju stranke trebale bi ostavljati dojam da su izvanstranački, meritokratski ansambli stručnjaka.

Ne bih duljio. Nekako se neudobno, pa čak i smiješno osjećam kad izričem pohvale jednom (iako briljantnom) tehnologu vlasti, ali zaista mislim, gospodine Budiša, da ste, napadajući Gorana Granića, napali vrlinu.

Iskreno Vaš
Zvonimir Berković
("Pisma iz Diletantije" Hena.com, Zagreb, 2004., str. 79.-82.)

komentiraj (0) * ispiši * #

"Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića"


Od petka, 26.11.2004. na svim kisocima u zemlji u prilici smo kupiti knjigu "Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića". Autoer knjige je Ivica Đikić, novinar Feral Tribunea koji je prošle godine javnost iznenadio i prvom svojom prozom, izvrsnim romanom Cirkus Columbia.

O Đikićevoj knjizi "Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića" Feralov urednik Viktor Ivančić kaže sljedeće :


U zemlji u kojoj umjesto političkih ličnosti defiliraju ikone različitih predznaka, okružene maglama ideoloških nabrijanosti, u javnom i (naročito) tzv. analitičkom prostoru gdje je glavna stilska odrednica mitomanija, uz obilje romantičnoga štiva koje opslužuje jednu opću historiju iracionalnosti, kolektivnog bauljanja između kletvi i zakletvi, knjiga Ivice Đikića ukazuje se kao potpuna subverzija, pa bismo je - ne bez trunke gorčine - najtočnije mogli opisati kao antihrvatsku, u najboljem smislu te riječi.
Da je međutim sreće, ovih 240 stranica vrhunske publicistike mogle bi postati istinski začetnik žanra: dokaz da se o aktualnim političkim osobama i njihovim djelima može pisati uzbudljivo i kompetentno, poštujući u nas zaboravljene kanone istraživačkoga pristupa, neopterećenog ikakvim imperativima ili "nacionalnim interesima", pisati dakle bez predrasuda, ali i bez milosti.
Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama.
Unatoč temi koja obiluje rizicima, ono što ovdje fascinira prije svega je samosvijest autora, i to u najzdravijem smislu, ljekovita pojava novinara koji se ne da zavesti, već je lojalan samo svojoj znatiželji, inteligenciji i potrebi da dokuči istinu, pa je i konačan rezultat lišen svakog kompromisa: rukopis koji se – za razliku od pretendenata na prijestolje – ne udvara naciji, već njezinome pametnom dijelu.

Viktor Ivančić


Knjigu je objavio zagrebački V.B.Z. koji vas poziva da danas, 30.11. u 12 sati u Muzeju Mimara prisustvujete promociji Đikićeve knjige, u kojoj će sudjelovati autor Ivica Đikić, novinarka i publicistkinja Jasna Babić, urednik izdanja Nenad Rizvanović, te povjesničar, pisac i političar Ivo Banac.
Na promociji knjige biti će i njezin glavni lik - predsjednik RH Stipe Mesić.

Svi ste pozvani!

komentiraj (2) * ispiši * #

Apel hrvatskih književnika Ministarstvu kulture RH

ponedjeljak , 29.11.2004.


64 hrvatskih književnika, nakladnika i prevoditelja potpisalo je apel Ministarstvu kulture RH. Što potpisnici predlažu saznati možete evo upravo ovdje i sada :


Hrvatska književnost do sada je u vrlo skromnu opsegu participirala u međunarodnoj kulturnoj razmjeni Republike Hrvatske sa svijetom. Sigurni smo da je jedan od razloga za takvo stanje činjenica da se o tome, do sada, ni na jednom mjestu nije vodila sustavna i kontinuirana briga, pogotovu ne u obliku koji omogućuje stalnu komunikaciju sa svijetom putem suvremenih tehnoloških mogućnosti i na osnovi kompetencije.
Imajući u vidu da Ministarstvo kulture unatrag nekoliko godina u većoj mjeri nego ranije subvencionira prevođenje naše kvalitetne produkcije na druge jezike i da upravo radi na promjenama u sustavu financiranja knjige, smatramo da je, po ugledu na mnoge druge manje europske zemlje došlo vrijeme da se i u nas ustanovi fondacija na razini Republike koja će skrb o prevođenju, promoviranju i objavljivanju hrvatske književnosti u svijetu moći ostvariti na onoj razini na kojoj to do sada objektivno nisu mogli ni pojedinci, ni pojedini nakladnici, ni postojeće udruge, a niti dosadašnji način subvencioniranja pojedinih projekata.
Iskustva upućuju na potrebu osnivanja fondacije, kojoj osnova rada počiva na kompjutorskoj bazi podataka o domaćoj produkciji i »inozemnom tržištu« (časopisi, nakladnici, književni susreti, mediji itd.). Za taj bi posao trebalo angažirati kompetentnu osobu koja, osim znanja o književnosti, vlada s tri »svjetska« jezika, i time se bavi kao svojim redovitim poslom, jer se on ozbiljno ne može obavljati u »slobodno vrijeme«, a ni postojeće udruge nisu strukturirane tako da bi to mogle.
Ovime pozivamo Ministarstvo kulture da na najprikladniji način, u suradnji s predstavnicima književnika i prevoditelja, pokrene proces osnivanja takve fondacije. Naši izabrani predstavnici dovoljno su kompetentni da izlože osnovu za prvi dogovor – najvažnije elemente funkcioniranja takve fondacije.


Inače, među potpisnicima apela su i imena poput Zvonimir Bulaja, Ivan Golub, Višnja Stahuljak, Roman Simić, Dubravka Oraić Tolić, Ludwig Bauer, Radovan Marčić, Davor Velnić, Miro Gavran, Julienne Bušić, Tomica Bajsić, Sead Begović, Branko Čegec, Branimir Bošnjak, Ljerka Car Matutinović, Nikica Petrak, Srećko Lipovčan, Mile Pešorda, Alida Bremer, Darko Gašparović, Dražan Gunjača, Marinko Koščec, Daniel Načinović, Josip Pavičić, Pavao Pavličić, Ivana Sajko, Sibila Petlevski, Miljenko Stojić, Tihomil Maštrović i mnogi drugi.
(Izvor : Novi list, 25.11.2004.)

komentiraj (0) * ispiši * #

Knjigomat.com

Književnih časopisa u nas je poprilično, gotovo svaki malo veći grad može se bar jednim pohvaliti. Neki od časopisa imaju i svoje internet stranice, neke su internet stranice posvećene isključivo književnosti (ali nisu časopisi), a nedavno se pojavio i prvi virtualni književni časopis u Hrvata.

Knjigomat ( www.knjigomat.com ) pokrenuli su i tekstovima ga pune tri književnim znalcima nimalo nepoznata imena.
Glavni urednik Knjigomata je dubrovački književnik Rade Jarak (autor dvije zbirke pjesama, zbirke priča Termiti i druge priče, te romana Kiša i Sol. Jarkovi suradnici su Boris Beck (autor zbirke priča Metak u srcu Svetog Augustina i knjige eseja Mrtvaci pod poplunom) i Igor Rajki koji je dosad objavio zbirke priča Mamac za duhove i Pravilnik o stvaranju predodžbi, te roman Katalog o božjim dostavljačima.

O razlozima pokretanja virtualnog časopisa za književnost uredništvo Knjigomata kaže sljedeće :


Virtualni časopis "Knjigomat" pokrenut je jer osjećamo da postoji stanovita praznina u recepciji i usmjerenju naše nove književnosti. Upravo o toj praznini želimo razgovarati na ovom mjestu, želimo pronaći sadržaje koji će je ispuniti.

Neka se pitanja u našoj novoj književnosti uporno izbjegavaju, uporno prešućuju. Zašto? Ne želimo suditi o tome odmah na početku. U tu svrhu pokrenuli smo anketu, seriju interviewa u kojima ćemo razgovarati s raznim protagonistima naše kulturne scene i bistriti uglavnom iste teme u nadi da ćemo pokrenuti nove stvari i vidjeti kako javnost zapravo diše. U tim razgovorima pokušat ćemo analizirati sve važne točke sustava, od financiranja izdavaštva, do novih ideja i estetskih postavki.

Na našoj kulturnoj sceni formiran je jedan mastodont površnog komentiranja književnosti, mašinerija koja ne govori o nečemu novom i različitom, koja uglavnom održava stanje onakvim kakvo jest. Upravo iz tog razloga odlučili smo pokrenuti stranicu i razgovarati o onome o čemu se uglavnom šuti.


Prvi broj časopisa u cyberprostoru je već nekih 15-tak dana, a između ostaloga u njemu možete pročitati intervju sa Draženom Katunarićem koji govori o novim strujanjima u našoj književnosti, medijima i izdavaštvu.
Rade Jarak potpisuje kritike romana Houellebecqua i Carrerea , a Igor Rajki točno na godišnjicu rođenja Janka Polića Kamova istome odaje počast vrlo nadahnutim tekstom o kulturi fraza, odabira i laži.

Prvi broj Knjigomata donosi i vrlo zanimljivu priču "Nitko" Roberta Babića te dvije priče Andrije Škare i nove poetske uratke Dorte Jagić i Mirne Bačun.

Virtualni časopis za književnost Knjigomat krasi vrlo funkcionalan, pregledan i kvalitetan dizajn, stranice se brzo otvaraju, a sadržaj je zavidne visine kakvoće.
Uostalom, uvjerite se sami klikom na www.knjigomat.com



komentiraj (2) * ispiši * #

KRITIKA : Dai Sijie - "Kompleks suca Dija" (izd. Profil, 2004.)

subota , 27.11.2004.



KRITIKA : Dai Sijie - "Kompleks suca Dija" (izd. Profil, 2004.)

Junak novoga romana kineskoga pisca "na pečalbi" u Francuskoj, Dai Sijiea, je Muo, 36-godišnji Kinez, izrazito niskog rasta i neugledne vanjštine s poput dna boce debelim staklima na očalima, koji se nakon studiranja psihologije u Francuskoj (koje se, eto, malo odužilo) vraća u Kinu, samome sebi tepajući kao "prvome kineskom psihoanalitičaru". Pri povratku u domovinu Muo saznaje kako je fotografkinja egzotična imena Vulkan Staroga Mjeseca (djevuška u koje je Muo do ušiju zaljubljen još od školskih dana) upravo uhićena s optužbom da je stranim novinarima prodala fotografije mučenja u kineskim zatvorima. Kako bi joj dokazao svoju ljubav i privrženost te pridobio njezinu naklonost, Muo odabranicu svoga srca odlučuje izbaviti iz zatvora. U zamjenu za slobodu njegove djeve, 70-godišnji okrutni sudac Di od Mua ne potražuje kompenzaciju u novcu, već očekuje da mu ovaj isporuči jednu "nenačetu crvenu lubenicu". Međutim, iza tog mitskog kineskog termina ne krije se poznati zeleno-crveni slatki plod, nego nešto posve karnalno - neoskvrnuti himen kineske djevice, pa smo tako do kraja romana u prilici svjedočiti urnebesnim Muovom pustolovinama pri traganju za Kineskinjom neokaljana djevičanstva, spremnom junf izgubiti u klinču s pokvarenim starim sudačkim jarcem.

Prethodni sažetak fabule sasvim zorno govori o humornoj naravi drugoga po redu romana Dai Sijiea, autora poznate nam knjige Balzac i kineska Mala Krojačica. Za razliku od Dai Sijieva romana-prvijenca koji je gotovo u potpunosti bio autobiografskog karaktera, Kompleks suca Dija je fikcija, i to izrazito naglašene parodijske naravi. Ipak, paralela između ova dva naoko sasvim različita romana prepoznaje se u ljubavnom predznaku njihovih priča. No, dok je roman Balzac i kineska Mala Krojačica osim prema jednoj djevojci, bio impregniran i ljubavlju prema književnosti, Kompleks suca Dija (ponovo, osim prema djevojci) apostrofira i ljubav prema psihoanalizi i stvaralaštvu Freuda i Lacana. Međutim, autor spomenute velikane ne divinizira, nego ustrajavajući na svom odabranom parodijskom ključu Dai Sijie Muove psihoanalitičke idole vrlo često ironizira, ne ustručavajući se pronalaziti i stanovite "rupe" u njihovim teorijama.

Tako primjerice slučaj suca Dija koji u defloraciji djevica pronalazi izvor obnavljanja svoje životne vitalnosti autor Dai Sijie duhovito suprotstavlja Freudovoj teoriji iz njegova "Tabua nevinosti" gdje ovaj gigant psihoanalitičke misli tvrdi kako čin razdjevičenja predstavlja opasnost za muškarčev penis. Freuda krv nakon defloracije podsjeća na povredu i smrt, te on (prema Dai Sijieu) muškarcima čak savjetuje da razdjevičenje svojih družica prepuste nekom drugom(!). Iza svega navedenog je očito kako piscu ni na kraj pameti nije čitatelja daviti nekim svojim novim psihoanalitičkim teorijama, već on neprestano insistira na komičnom pristupu i vedrini svoga štiva.

U njegovom junaku Muu lako je prepoznati svojevrsnu novovjeku kinesku inačicu Don Kihota koji u ovom slučaju, umjesto na nezamjenjivoj Rocinanti jaše na biciklu, Don Kihotovo viteško koplje zamjenjuje polomljenim ribičkim štapom na kojega je objesio reklamu kojom potencijalne interesente poziva da im za jeftine pare "protumači snove" (čime je uslijed neimaštine, na svoju veliku žalost primoran vlastitu psihoanalitičku profesiju profanirati), a kao što već rekosmo, tu je i neizostavna djeva čije je srce naumio osvojiti (Cervantesova Dulcineja ovdje se zove - Vulkan Starog Mjeseca).

Roman pršti od duhovitosti i gomile nezaboravnih urnebesnih scena koje nerijetko prelaze u grotesku, a jedna od najupečatljivijih svakako je epizoda u kojoj Muo (dotad, zar ste uopće sumnjali, djevac) "gubi junf" zajedno sa 40-godišnjom djevicom koju je ustvari bio namijenio sucu Diju, a koja svoje djevičanstvo ni u kom slučaj nije čuvala za princa na bijelom konju nego je deflorirana dotad ostala tek stjecajem nesretnih okolnosti. Naime, suprug te žene (koja je inače po profesiji "posmrtna vizažistica", odnosno kozmetičarka leševa zaposlena u gradskoj mrtvačnici) na prvu je bračnu noć izvršio samoubojstvo skočivši kroz prozor, jer je bio - homoseksualac.

Ostale mnogobrojne slične duhovite pikanterije razbacane diljem ovoga nezaboravnog satiričnog romana ostavljam vam da sami otkrivate, ali na kraju ipak još moram naglasiti kako uz svu parodičnost i burlesknost, Dai Sijie pronalazi prostora i da svoje štivo premreži brojnim oštrim komentarima kineske današnje stvarnosti, kao i neslavne nedavne kineske prošlosti. Tako između ostaloga saznajemo kako obitelji od vlasti ubijenih "protudržavnih elemenata", pri preuzimanju tijela svojih smaknutih bližnjih državi moraju platiti račun za potrošene metke pri strijeljanju, a Dai Sijie nas upoznaje i sa stihovima arije "Komunistički ljubavnik pravo je iznenađenje. Poput termos-boce, izvana je hladan, a iznutra gori." iz revolucionarne opere vrlo zanimljiva imena "Niska plaća mog supruga nimalo ne utječe na moje ideološko opredjeljenje".

Ukratko, roman Kompleks suca Dija prava je literarna poslastica!
(Napisao: Božidar Alajbegović, studeni 2004.)


komentiraj (3) * ispiši * #

NOVO : antologija priča "Spaljena djeca Amerike" (izd. V.B.Z.)

petak , 26.11.2004.


"Postoji nešto posebno tužno u svemu tome, nešto što u stvari i nema previše veze s tjelesnim uvjetima ili ekonomijom ili zapravo bilo čime što se obično spominje u vijestima. Tu se više radi o nekoj vrsti tuge koja dolazi duboko iz utrobe. Uočavam je na razne načine kod sebe i svojih prijatelja, a očituje se kao neka vrsta izgubljenosti" - tako David Foster Wallace opisuje emocije koje se provlače kroz Spaljena djeca Amerike, antologiju priča koja čitateljima nudi drukčiju sliku Amerike.

Amerika iz ovih priča je šutljivija, likovi su nesigurni i tužni, manje histerični i u stalnom konfliktu sa samim sobom, a Zadie Smith u predgovoru izdanju tvrdi da se u ovim pričama mogu iščitati dvije zajedničke vrste straha: strah od smrti i strah od reklame. Dakako ovi strahovi su blisko povezani - u reklami nema smrti, ta industrija je prava antismrtna udruga, a ova nova generacija pisaca promatra reklamu kako se razvija i upliće u srž njihovih života. U međuvremenu, smrt se pokazala prljavim trikom kojeg mnogi nikada nisu zamišljali na kraju bajke.

Priče iz Spaljene djeca Amerike od kojih većina nikada nije bila objavljena izvan Amerike plijene originalnošću, uvrnutošću, zabavom i visokim stupnjem uređenosti, te što je najzanimljviije - izvrsno funkcioniraju zajedno, po čemu se već razlikuju od uobičajenih antologija.
Neki od zastupljenih autora kao što su Dave Eggers, Rick Moody, Jefferey Eugendines, Jonathan Safran Foe, A.M. Homes, Jonathan Lethem i David Foster Wallace u međuvremenu su postali velikim književnim zvijezdama, a to vjerojatno čeka i sve ostale autore iz Spaljene djece Amerike.

komentiraj (0) * ispiši * #

Novo hrvatsko izdanje kultnih "12 stolica"

Ilja Iljf i Jevgenij Petrov, "autor sastavljen od dvije polovine", dva vedra i vesela mlada čovjeka, koji, unatoč iskrenom prijateljstvu, u uzajamnom oslovljavanju nikad nisu prešli na "ti", djelovali su kao tandem samo desetak godina, stekavši sa svoja dva romana ( "Zlatno tele" i "12 stolica" ), nizom satiričkih pripovijedaka i feljtona i jednom putopisnom knjigom iznimnu popularnost.
Nakon što je koprivnički Šareni dućan prije dvije godine objavio njihovo "Zlatno tele", sada je red došao i na "12 stolica".

Od davne 1928. kad je roman "12 stolica" premijerno objavljen, svaki novi naraštaj iznova pada na šarm i svježinu ovog humorističnog evergrina.
Uz glavni lik, beskrajno domišljatog prevaranta Ostapa Bendera, proteže se kolona pitoresknih figura - birokrati, malograđani, badavadžije, sitni lopovi, lokalni moćnici, nostalgičari za vremenom "prije historijskog materijalizma", naivni urotnici protiv vlasti, novinari koji ne mogu bez poštapanja frazama, glumci na ljetnoj turneji, članovi sindikata, zaljubljene komsomolke, jedna baba vračara i lokalni šah-majstori skloni povjerovati da njihovo malo misto može postati centar šahovskog svijeta. Sve te nedorasle protivnike Ostap je - ovaj put u potrazi za briljantima u jednoj od 12 tapeciranih stolica raznešenih širom Sovjetskog Saveza - obrlatio svojim pričama; jednima je utjerao strah u kosti, drugima izmuzao posljednju rublju, dok se nekima samo narugao, skinuo im masku ili im je slomio srce.
I bilo bi čudo da tako šarmantan probisvijet, u kojemu kao da su se našli sjedinjeni Čičikov, Petrica Kerempuh, i Kapetan iz Kopenicka (a ima u njemu i nešto od dobrog vojaka Švejka), nije osvojio simpatije čitatelja...

komentiraj (2) * ispiši * #

SC-ova Književna tržnica

četvrtak , 25.11.2004.


U sklopu Velesajma kulture koji organizira zagrebački Studentski Centar priprema se prostor nazvan Književna tržnica.
Radi se o programu kojeg osmišljavaju i priređuju sami studenti a na Književnoj tržnici će se predstavljati mladi autori-pisci (u pisanom obliku, vlastitim čitanjima - kao književne večeri - ili bilo kojem drugom obliku koji autor smisli).
Uz to, održavale bi se i rasprave na različite teme, predstavljanje najdražih knjiga i pisaca , i sl. Zapravo organizirati se može sve ono što netko ponudi kao želju, ideju, zamisao -
nema nikakve selekcije!

SC-ov Velesajam kulture poziva sve mlade ljude koji se žele predstaviti na
taj način da se jave i sudjeluju na Književnoj tržnici.

Kontakti i dodatne obavijesti na mail jeka@hi.htnet.hr

komentiraj (2) * ispiši * #

NOVO : Manuel Vazquez Montalban : "Davitelj" (izd. Fraktura)


Zaprešićka nakladnička kuća Fraktura poznata je po otkrivanju, hrvatskoj čitateljskoj publici još nepoznatih autora. Tako smo nakon knjiga mađarskog Nobelovca Imre Kertesza, Jonathana Lethema, Assje Djebar, Wladimira Kaminera, Petera Esterhazyja, Fleur Jaeggy i mnogih drugih dosad nam nepoznatih pisaca, sada u prilici čitati i najpoznatiji roman španjoslkog književnika Manuela Vazqueza Montalbana, naslovljenog "Davitelj".

Roman "Davitelj" inspiriran je slavnim filmom "Bostonski davitelj", ali je Manuel Vázquez Montalbán otišao korak dalje od filma te je napisao iznimno napet triler u kojem se miješaju snoviđenja i maštarije zatvorenika sa stvarnim ubojstvima.
Ispripovijedan iz pozicije ubojice Alberta DeSalva zatvorenoga u ludnicu "Davitelj" je s jedne strane profinjen psihološki portret, a s druge strane preslika društva i njegova najžešća kritika. Alberto DeSalvo, glavni junak romana, u rangu je, ako ne i zanimljiviji od slavnoga Hannibala Lectera. Iznimno obrazovan, veliki obožavatelj secesije, duhoviti cinik, on u svojoj ispovijedi razotkriva povijest i kronologiju svoga, daviteljskog, po njemu iznimno vrijednoga i umjetničkog posla.
"Davitelj" je roman u kojem se na očaravajući način isprepliću umjetnost i zločin, a njime je Manuel Vázquez Montalbán ostvario slojevitu alegorijsku sliku u kojoj Boston može biti bilo koji grad a davitelj bilo tko, te još jednom pokazao zašto ga drže jednim od najutjecajnijih suvremenih španjolskih autora, koji je sada po prvi put dostupan i hrvatskoj čitateljskoj publici.

O autoru:


Manuel Vazquez Montalban rodio se u Barceloni 1939. Završio je romansku filologiju. Romanopisac, esejist, novinar i pjesnik. Poznat kao ljevičar i antifašist, 60-tih godina je zatvoren i zabranjeno mu je pisanje zbog protivljenja Francovu režimu.
Opus mu je bogat i raznolik, ali slavu je stekao nizom romana, počevši od "Ubio sam Kennedyja", u kojima je protagonist simpatični inspektor Pepe Carvalho. Dugi niz nagrada koje je dobio uključuje nagradu Planet za "Južna mora", nagradu Reclamare za romane "Klavirist" i "Ubojstvo u centralnom komitetu", nagradu Raymond Chandler, nacionalnu nagradu za literaturu i nagradu Europa-Literatura za "Galindez".
Godine 1995. dobio je nagradu kritike za "Davitelja" i nacionalnu nagradu za jezik kao priznanje za sav dosadašnji rad. Umro je u listopadu 2003.



komentiraj (1) * ispiši * #

Otvoreno pismo Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade

srijeda , 24.11.2004.


Mnogi ne znaju, ali u Hrvatskoj postoji i Društvo književnika za djecu i mlade.
Ponukana posvemašnjom ignorancijom hrvatske književnosti za djecu i mlade od strane medija, potpredsjednica spomenutog Društva Silvija Šesto-Stipaničić oglasila se otvorenim pismom kojim želi ukazati na probleme sa kojima se susreću književnici koji pišu za djecu i mlade te nastoji otvoriti oči medijima čija moć formira vrijednosni sustav društva.

U otvorenom pismu Silvija Šesto-Stipaničić kaže:


Ovih smo dana svjedoci još jednog posvemašnjeg ignoriranja hrvatske književnosti za djecu i mlade. Naime, jedne naše dnevne novine upriličile su novinski dodatak o književnosti na 36 stranica, no u njima književnosti za djecu i mlade nema.
Hrvatskog društvo književnika za djecu i mlade utemeljeno je u veljači 2004. upravo kako bi uspjelo tijekom djelovanja učiniti nešto na promociji književnosti za djecu i mlade. Nažalost, do sada nismo naišli na relevantnu pomoć medija, na financijsku podršku države no ipak smo entuzijazmom i nevjerojatnim naporima uspjeli proviriti kroz otvor gdje dopiru tračci svjetla. Upravo ti tračci svjetla trebali bi obasjati neke od gospodarskih subjekata da nam pomognu kako bismo sproveli svoje nakane da s knjigom i piscima putujemo Hrvatskom i propagiramo književnost za djecu i mlade te joj vratimo donekle dignitet.
No, sa žalošću moramo konstatirati da su naši pionirski koraci doista teški. Naime, bilo bi vrijedno podastrijeti javnosti neke razloge koji su proizašli u činjenicu našeg konstituiranja. Kako se svijet odraslih "potrošača" u kojem smo zatečeni licemjerno i većma deklarativno "brine" o djeci i mladima namećući im beskonačne potrebe koje se multipliciraju čineći od djece u kratkom roku "podobne" potrošače kratkotrajnih vrijednosti, tako taj isti svijet odraslih "proizvođača" svekoliko biva medijski popraćen. Nije stoga ni čudno da hrvatska djeca i mladi zaključuju kako je obrazovati se nepotrebno, kako je za "uspjeh" dovoljno razgoliti se ili čak "voditi ljubav na nekom plovilu", producirati svoje neznanje voajerskom milijunskom auditoriju ili jednostavno pratiti obrasce nekih samozvanih "ideala" koji s moralnošću imaju veze koliko i, na žalost ponavljam, u posljednjih deset godina hrvatski mediji s književnosti za djecu i mlade.
Javnost bi trebala znati kako hrvatski pisci za djecu i mlade (i ne samo za djecu i mlade, jer književnost se doista ne dijeli na tom principu osim izgleda medijski u posljednjih desetak godina) žive na rubu egzistencije, kako su plaćeni za svoja djela naknadom koja ne prelazi prosječnu mjesečnu hrvatsku plaću (jednokratno), kako im većina nakladnika ne ispoštuje ugovore (oni nemaju sredstva za pravne procedure), kako su u istim tim ugovorima ponižavani i autorski i ljudski, kako postotak od prodaje knjiga većinom nitko ne dobiva, kako im djela doživljavaju dotisak umjesto novih izdanja (koje valja platiti)...
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade prije svega je utemeljeno kako bi djelovalo pozitivno, optimistički. Stoga smo neke transparentne "grješnike" htjeli na pristojan i kulturan način "upozoriti" kako smo se sada udružili i kako smo jači, te kako bi bilo u pravdi i ljudskosti da se ispoštuje minimum korektnosti u tom dijelu. Međutim, medijski "bojkot" književnosti za djecu i mlade natjerao nas je da reagiramo na ovaj način, kako bi i prije no što smo planirali "upozoravati" udovoljili molbama ne samo naših članova da reagiramo.
Naše su dnevne tiskovine sklone udijeliti cijele stranice osobama koje javno priznaju da se drogiraju, koje pišu prostačke pjesme, koje produciraju svoju najdublju i "bolesnu" intimu, pa su time naše dnevne tiskovine i velikim dijelom odgovorne i na formiranje recepcije vrijednosnog sustava djece i mladih. Jer, kada netko zauzme toliki prostor u dnevnim novinama kao što ga zauzimaju strani, nametnuti, licencni, voajerski i ljudski izobličeni proizvodi, onda je mladima zaključiti kako je to ipak nešto "vrijedno" čim je zaslužilo toliku medijsku pozornost. Jednostavno, na taj se način formira vrijednosti sustav mladih, te onda nije ni čudno što mladi prije i u najudaljenijem mjestu Hrvatske saznaju za nekog anonimca koji ničim nije zadužio boljitak društva općenito, osim što je pristao "majmunirati" se na nekom moćnom mediju koji je posve izgubio vrijednosne kriterije.
Kao pisci za djecu i mlade imamo se prilike više družiti sa svojim čitateljstvom, pa stoga i nije čudno što djeca "konzumirajući" takav medijski sadržaj misle kako je primjerice Ivan Goran Kovačić mlađi hrvatski pisac za djecu, kako je Zvonimir Balog napisao "Gričku vješticu" ili kako je Ivana Brlić-Mažuranić saborska zastupnica (samo neki biseri!). Zaboli to čovjeka, a kamo li ne pisca općenito, no djeca nisu kriva što im se ni na kapaljku ne nudi nešto što je doista vrijedno, no samo po sebi i svojoj biti samozatajno. Obasipanje lažnim vrijednostima i vrijednostima na prvu loptu toliko je agresivno i ako hoćete nedemokratično da se današnjim mladim ljudima ne pruža ni prilika izbora. Nemoguće je birati kad ne znaš što je ponuđeno.
Kao Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade koje okuplja iz dana u dan sve više članova iz cijele Hrvatske (već smo bili u posjeti europskim Slovencima na njihov poziv) mi do dana današnjeg nismo osjetili senzibilnost za ideju promocije iste ni na jednom mjestu koje se puni budžetskim novcima zbog takvih inicijativa. Eto, uskoro nama dolaze Slovenci u uzvratni posjet, a mi muku mučimo kako ćemo ih ugostiti. Od Grada nam je ponuđen neadekvatan, malen (30 m2) i devastiran prostor u Dubravi, a naši članovi pišu i žive diljem Hrvatske. Svjedoci smo kako neki kvadraturom mnogo raskošniji prostori bivaju dodjeljivani Udrugama koje nemaju čak ni godišnji plan djelovanja, a kamo li neke rezultate iza sebe. S obzirom na materijalnu ignoranciju države, Hrvatsko društvo za djecu i mlade uspjelo je tek pokrenuti prvo kolo teen biblioteke "Prvi pisci" i to na način da su nagrađeni autori a ujedno članovi donirali Društvu svoj rukopis, te su tako kao vrijedni autori dobili minimalnu potporu Ministarstva kulture.
Hrvatski književnici za djecu i mlade i općenito književnici većinom se voze vlakovima i autobusima... Tražili smo skromna sredstva kako bismo mogli napraviti Skupštinu, eventualni mali novogodišnji skup, kako bismo barem nekim članovima omogućili putnu kartu do Zagreba...Nitko nas "ne šljivi". Javili smo se na natječaj resornog Ministarstva i samo se možemo nadati kako će tek ožujak iduće godine možda donijeti tračak nade u tom smislu. Napominjem da smo u nekoliko mjeseci učinili doista puno toga kao šačica ljudi uvjerena da radi "dobru stvar". Okupili smo sve najčitanije i najnagrađivanije književnike za djecu i mlade srednje i mlađe generacije. Starije naše književne bardove "ostavili smo na miru" u ovim trenucima kada trošimo nevjerojatno puno energije i sredstava iz vlastitih džepova kako bismo stali na noge. Naprosto, bilo nam je neugodno tražiti nekoga tko je već zadužio našu kulturu svojim opusom, a također živi na granici egzistencije, da se žrtvuje i udara na vjetrenjače. Ipak, mlađa generacija umije čvrsto držati koplja i mi vjerujemo u uspjeh.
Pa onda kad se doista borimo za dobru ideju, kad bismo udruženi željeli barem malo pomaknuti na bolje taj svijet koji ostavljamo djeci i mladima, eh onda nailazimo na medijsku činjenicu koja tjera na zaključak: u Hrvatskoj nema književnosti za djecu i mlade.
Sporadični tragovi, pokoja recenzija jednom u pola godine, premještaj školskog i obrazovnog programa HTV na II program bez reprize (kao da djeca imaju školu samo ujutro), ignorancija književnosti za djecu i mlade u kulturnim prilozima od 36 stranica i ako hoćete potpuna njena getoizacija. S druge pak strane govorimo i opet licemjerno o naravnoj činjenici kako se književnost može dijeliti samo na dobru i lošu. Što onda zaključiti na posvemašnju ignoranciju: je li hrvatska književnost za djecu i mlade toliko loša?...Čitaju li je samo djeca, a djeca ne pišu recenzije i ne snimaju emisije?...Možda je u pitanju upitna komercijalnost?...
U svom smo "manifestu" Kluba prvih pisaca izrekli kako bismo voljeli doći u svaki mali grad, svako selo Hrvatske prije nego li u njih dođe droga ili koja druga pošast. Našu osnivačku ideju podržali su mnogi mediji i stoga im hvala, no naš rad...a upravo je to književnost za djecu i mlade valja pratiti barem u nekom pristojnom postotku kao i "veliku" ili "pretežno stranu, komercijalniju" kako bi uspjeli u svom naumu.
Nedavno održan Interliber pokazao je kolika je velika produkcija hrvatske književnosti za djecu i mlade. Zar je moguće da nijedno djelo hrvatskog književnika za djecu i mlade nije zaslužilo biti popraćeno u tiskanim i elektronskim medijima. Je li uistinu za Hrvatsku i njen napredak ka Europi vrjednija vijest kako jedna naša ambiciozna djevojka utužuje svog bivšeg dečka "jer joj nije kupio mercedes kad su se rastali a obećao je" ili vijest da je neki naš književnik napisao vrijedno djelo za koje postoji interes u toj istoj žuđenoj Europi?
Osobno mi je kao spisateljici žao što nismo "sekcija" jednog književnog društva. U Sloveniji je to slučaj, i književnici za djecu i mlade se svekoliko podržavaju, lako je provjeriti. Čak i prijevodne inicijative (s hrvatskog na slovenski) dolaze s njihove, slovenske strane, što smatram na neki način i ponižavajućom činjenicom domoljubne svijesti. No, nažalost kako u Hrvata osim mijene samo raskol stalni jest...To nisam sretna zbog podijeljenosti pisaca bez obzira na razlog...Podijeljenost i svađe nikada nisu produktivne, one su dobre samo za "osvajače". Kao članica, doduše podosta svježa, Društva hrvatskih književnika (starijeg) imala sam priliku primijetiti kako se književnost dijeli na onu "ozbiljnu" i onu zaključujem "neozbiljnu" te se neke i međunarodne nagrade dodijeljene za knjigu za djecu i mlade jednostavno prešućuju na godišnjoj Skupštini.
Iz svih tih "debelih" razloga pokrenuli smo književnike za djecu i mlade kako bi tijekom vremena udruženi mogli promicati književnost koju pišu, poticati pisanje i pokušati biti korektiv kako bi se autori minimalno poštovali od strane svih onih koji "debelo" služe i isto se tako služe "debelim" sredstvima iz džepova poreznih obveznika a više-manje zadaću zbog koje su oformljeni ne izvršavaju.
Stoga, apeliram na sve one koji doista vjeruju kako stvari mogu krenuti nabolje ako ih činimo boljim, na sve one koji se ne predaju orvelizaciji sadašnjosti i budućnosti, na sve ljude koji doista žele dobro svojoj djeci i u konačnici na sve istinske domoljube da prijeđu s riječi na djela i omoguće onima koji nisu skloni egzibicionizmu bez pokrića dostojanstveno pokriće.
U ime Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (Klub prvih pisaca) pozdravljam sve dobre ljude dobre vjere u još bolje ljude!
Hvala!
Silvija Šesto-Stipaničić, potpredsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade




komentiraj (4) * ispiši * #

Novo hrvatsko izdanje Celineovog "Putovanja nakraj noći"


Pred Interliber u nakladi Meandra izašao je jedan od najvećih romana svih vremena : PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI francuskog autora Louisa Ferdinanda Celinea, u redigiranom prijevodu Višnje Machiedo.

Louis Ferdinand Céline - slavan romanopisac i pamfletist, tvorac je jednog pravog kontinenta. Putovanje nakraj noći, Smrt na kredit, Feerija za neki drugi put 1. i 2. dio, Od dvorca do dvorca, Sjever, Rigodon...


Izdavač knjigu predstavlja slijedećim riječima:


Kao liječnik, Céline je bio pozvaniji od bilo koga da važe ljudsku sudbinu, mnogo sposobniji da razumije i dijeli teške probleme tzv. malih ljudi nego brojni progresivni intelektualci potekli iz buržoazije ili plemstva.
Referencijalno polje golemih romana - panorama - tog orginalnog pisca, ostaje naša "frenetička" uljudba, predstavljena pojedincima posve odanim apstraktnim idejama i predstavljena od čovjekoubojica koji izazivaju katastrofe. Zahvaljujući neusporedivom evokatorskom dahu koji ima dijapazon velikih vizionara kao i snažnih rugalaca, njegovi romani predočuju zbilju gotovo na način tragične i burleskne, dvosmislene i iznijansirane "alegorije" .

"Osvetnički diskurs tog prokletog pisca", koji se danas ubraja medju francuske klasike 20 st, kao i njegov pesimizam "pun mržnje", nisu drugo doli naličje njegove bjesomučne ljubavi prema istini.
Glede apsurdnog vladanja i ponašanja ljudskih bića, Céline je bio prvi koji nam je nametnuo portet čovjeka koji nije bio tek varka. Upravo ta ljubav prema istini preobrazila je Célineov narativni diskurz u moćno dinamičko prometalo koje klizi po čuvstvenim "tračnicama". Učeno iskalkuliran da oponaša ritmove i figure govornog jezika, Célineov jezik pokazuje se naposljetku kao svojevrstan protuotrov, spasonosno "pijanstvo" pisma što niječu njegovo negativno vidjenje epohe i čovječanstva.

"Putovanje nakraj noći" (Renaudot, 1932) posjeduje dan-danas dovoljno šokantnu snagu da uzdrma našu "inlelektualnu udobnost". To remek djelo francuske i svjetske književnosti sadrži isto tako suzdržanu a ipak virtualnu parodiju raznih literarnih estetika (kao James Joyce, Céline postiže parodijske učinke i inkopatibilne narativne stilove). Predočavanje društveno-političke i ljudske tadašnje situacije, postaje u tom djelu predočavanje otpora zbilje svakom smislu.

"Putovanje nakraj noći" koncipirano je kao pozamašan diptih - prvi dio istražuje ljudsku sudbinu prikazanu na tri velika panoa:
- rat (1. svjetski rat bio je za Celinea nepodnošljiva objava u kojem se srozala europska civilizacija);
- sukob s prirodom u afričkoj džungli i jaga kolonijalizma;
- moderna protupriroda, mehanizirana gradska uljudba u SAD-u.
Drugi dio romana opisuje iz dana u dan, potanko, moralno i fiziološko raspadanje "sitnog puka" uhvaćena u mrežu industrijalizacije velikog grada što ga ova stvara.

Duž cijele osi njegove uzbudljive priče u kojoj komična sila ostaje uvijek usporedna s tragičnom silom, Céline održava interferenciju objektivno-subjektivnih optika, uostalom, kao jedno od najizvanrednijih svjedočanstava koja su ikad napisana, ne samo o prvom svjetskom ratu, nego o užasima bilo kojeg rata.
"Putovanje nakraj noći" ostaje aktualno: zar njegova duboka pacifisticka poruka nije još i sada hitna?!

komentiraj (0) * ispiši * #

Nova "napetica" Gorana Tribusona!

utorak , 23.11.2004.

Kada poduzetnik Svilar naruči od privatnog istražitelja Nikole Banića praćenje svoga sina Arna koji mu je iz sefa ukrao mapu s četrnaest crteža u tušu i ugljenu s motivima pariških mostova, za koje su hrvatski kunsthistoričarski eksperti potvrdili da pripadaju opusu hrvatskog slikara Josipa Račića, njegov život počinje prerastati u noćnu moru. Nastojeći otkriti kome je mladi Svilar nudio ili prodao crteže, Banić otkriva sve zloće tajkunske Hrvatske suprotstavljene osiromašenima i ogorčenima, svu bahatost i oholost zlatne mladeži te nesnosnu glupost i površnost tzv. estrade i domaćeg jet-seta.
Naravno, Svilar i njegova svita nisu jedini koji muče Banića. Nika se zbog straha od braka vratila iz Londona, a Lidija mora hitno na skupu operaciju...

Gorana Tribusona mislim da je sasvim izlišno posebno predstavljati jer sumnjam da itko tko zaviri na ovaj blog nije čitao barem jednu njegovu knjigu. Kao i u dosadašnjim romanima s privatnim istražiteljem Nikolom Banićem — "Zavirivanje" , "Siva zona" , "Dublja strana zaljeva", "Noćna smjena" i "Bijesne lisice" — i u novome krimiću "Gorka čokolada" Tribuson vješto i britko secira socijalnu zbilju.
"Gorka Čokolada" događa se sada i ovdje, u Hrvatskoj, koja se uči klasnome društvu utemeljenome na novim bogatašima i novim siromasima, a nije nevažno znati da inspektor Banić još uvijek služa jazz, pije pivo i puši Marlboro.

komentiraj (0) * ispiši * #

KRITIKA : Irvine Welsh - "Porno" (izd. V.B.Z., 2003.)

subota , 20.11.2004.



Povodom, u nakladi zagrebačkog V.B.Z. -a upravo objavljenog romana "Ljepilo" škotskog književnika Irvinea Welsha, donosim vam svoju kritiku Welshovog romana "Porno" , nastavka mega-uspješnog "Trainspottinga"


KRITIKA : Irvne Welsh - "Porno" (izd. V.B.Z., 2003.)

Kultni status Trainspottinga izgrađen je na mega-uspjehu (po meni) bitno precijenjenog filma, koji je i unatoč svojim manama, ipak uspio prikazati devedesete u njihovom pravom svjetlu, ali i autora romana-predloška pretvoriti u pravu literarnu zvijezdu. Irvine Welsh, i sam vjerojatno iznenađen planetarnim uspjehom svoga prvijenca, nakon deset godina vraća se svojim najpopularnijim likovima da bi nam isporučio uvid u daljnji tijek njihovih života, ništa manje ispunjenih dogodovštinama s ruba zakona.

Rentona kao nosećeg lika Trainspottinga u ovom romanu zamjenjuje Simon"Sick Boy" Williamson, kojega zatječemo kao vlasnika edinburškog puba, ufuranog u osmišljavanje i realizaciju ideje o produkciji i snimanju filma, čiji klišeizirani naslov "Sedam ševi za sedmoro braće" sam za sebe dovoljno govori. U tu svrhu Welsh, uz niz nešto manje eksponiranih, ali ništa manje upečatljivih likova, u priču uvodi i Nikky, mlađahnu atraktivnu promiskuitetnu studenticu, zvijezdu budućeg Simonovog filmskog projekta. Za svog partnera on iz Amsterdama dovlači i Rentona, koji tamo ima uhodan klub otvoren sa lovom maznutom od svojih prijatelja tijekom Trainspotting avanture, što mu paranoidni psihopata Begbie koji upravo izlazi iz zatvora još uvijek nije oprostio, i zato neumorno ulicama Edinburgha opsesivno traga za njim živeći za trenutak kada će ga naći i ubiti boga u njemu. A Spud kao Spud, i dalje autodestruktivna, infantilna, smušena đankoza, sada između dvije lajne koke neprestano visi u knjižnici pokušavajući napisati svoju alternativnu verziju povijesti Edinburgha, u čemu se prepoznaje Welshov hommage najdražem mu gradu.

Roman je koncipiran tako da 5 glavnih likova naizmjence, svaki u svom poglavlju (kojih je ukupno čak 80 !) u prvom licu jednine, iz vlastite vizure prepričavaju tijek radnje, sa tek povremenim repriziranjem nekih, iz perspektive nekog drugog od likova već prijeđenih fabularnih dionica. S tim u vezi treba pohvaliti ideju nakladnika oko angažiranja 5 različitih prevoditelja, kojima je svakom dano da prevode poglavlja samo jednog od likova. Time je uspješno postignuta bolja diferencijacija petoro nosećih protagonista, jer im prevoditelji takvim postupkom, koncentrirajući se isključivo na samo jedan od likova, udahnjuju životnost, unoseći ponešto i od svoje osobnosti (osim, naravno, svog vlastitog vokabulara).

Usprkos ustrajavanju na žargonu i šatro-govoru krcatom vulgarizmima primjetno je autorovo napuštanje lingvističkog eksperimentiranja koje je karakteriziralo prequel, a unatoč mnogobrojnim nabrijanim dionicama prepunim eksplicitnih prikaza seksa, opijanja i drogiranja ipak je zamjetno i Welshovo preusmjeravanje ka širim čitateljskim (mainstream) masama. Iz svega toga iščitavam i njegovu želju da i Porno bude ekraniziran, čemu pogoduje i filmska strukturiranost štiva u kojem se poglavlja izmjenjuju brzinom filmske montaže. (Usudio bih se pretpostaviti da je ideju za roman Welsh dobio gledajući P.T. Andersonovo filmsko remek-djelo Boogie nights, koje je pokrenulo svojevrsni val filmova o filmu). Inače, poglavlja nalikuju kratkim pričama te rijetko koje od njih ne završava kakvom duhovitom poantom ili nepredvidljivim obratom, što romanu daje dodatnu draž i šarm.

Irvine Welsh i ovim se romanom dokazuje kao autor vješt u dočaravanju mentalnog kaosa marginalaca i ljudi s ruba, ali ništa manje i u uvjerljivom oslikavanju škotske stvarnosti, a dijalozi su mu ponovo neizmjerno duhoviti i britki, te odaju književnika čiji je način života od akademske sterilnosti svjetlosnim godinama udaljen.
Priznajem, romanu sam prišao sa određenom dozom skepse jer, realno govoreći, nije niti bilo za očekivati da Welsh uspije ponoviti energičnost i svježinu Trainspottinga. Čitanjem ta se sumnja pokazala opravdanom, ali roman, usprkos prevelikom obujmu i nekim nepotrebnim i suvišnim dionicama, donosi nam, osim duhovitosti i zabavnosti, sasvim dovoljno napetosti (neprestano iščekivanje konačnog sučeljavanja Begbiea i Rentona), a ni emocijama nas ne štedi (posebno u dionicama u kojima pratimo Spuda, koje smatram najuspjelijima).
Također, kraj nam ponovo donosi i novi neočekivani obrat, ali i naznaku nastavka priče.
Sve u svemu, uzbudljivo, nepretenciozno i zabavno štivo idealno za ubrzavanje kazaljki na satovima, ali ipak osuđeno i na brzi zaborav.
(Napisao : Božidar Alajbegović, travnja 2003.)


komentiraj (1) * ispiši * #

Izdanja "Što čitaš?" u pola cijene!

petak , 19.11.2004.

komentiraj (1) * ispiši * #

"NNNI" Ante Tomića na daskama koje život znače



Nakon što je prije dvije godine na daske Kerempuha postavila roman Ante Tomića "Što je muškarac bez brkova" , kazališna redateljica Aida Bukvić odlučila se i od njegove uspješnice "Ništa nas ne smije iznenaditi" stvoriti kazališnu predstavu.

Ljubitelji tog popularnog splitskog pisca već danas 19.11. u Kerempuhu mogu prisustvovati premijeri rečene predstave, dramatizaciju koje uz redateljicu Aidu Bukvić potpisuje i Dubravko Mihanović, a glavne uloge igraju Mario Mirković, Franjo Dijak, Hrvoje Kečkeš, Anita Matić, Edo Vujić, Živko Anočić i Amar Bukvić.
Autor scenografije je Ivo Knezović, a glazbu potpisuje Branko Kostelnik.

Inače, Hrvoje Hribar upravo dovršava snimanje filma prema Tomićevoj uspješnici "Što je muškarac bez brkova", a Rajko Grlić priprema ekranizaciju romana "Ništa nas ne smije iznenaditi". Film će se zvati Karaula.

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako je nastala "Booksa" svojim riječima opisuje osnivačica te književne oaze

četvrtak , 18.11.2004.


Lupiga.com , po mišljenju je mnogih (a ne zato što i ja piskaram za njega, kako bi zlobnici mogli pomisliti) jedan od najboljih i najzanimljivijih internet portala u Rvata. U mnoštvu svojih sadržaja, Lupiga.com ima i rubriku nazvanu "Gost-Lupež" , u kojoj su svojim tekstovima direktno napisanima za potrebe tog portala, do sada gostovala razna poznata imena, poput Jasmina Klarića, Nenada Rizvanovića, Seida Serdarevića, Borisa Becka, Drage Pilsela i drugih. No, dosad se igrom slučaja radilo prvenstveno o muškićima, a sada je konačno u spomenutoj svojoj rubrici portal Lupiga.com ugostio i jedno žensko čeljade. Riječ je o Vanji Bjelić-Pavlović, osobi iz čije je mašte iznikao "opservatorij" Booksa.

U nastavku vam sa portala Lupiga.com prenosim tekst u kojem je za potrebe rečenoga portala Vanja Bjelić-Pavlović opisala dio osobnih nagnuća i socioekonomskih okolnosti koje su doveli do stvaranja Bookse. Dosad smo mogli samo nagađati kako je došlo do te zdrave i zgođušne pojave u užurbanoj i radnoj Martićevoj ulici, a sad ćemo saznati 'kako je doista bilo', i to iz pera same osnivačice Bookse :



Dosta vam je posla kojeg radite? Totalno ste besperspektivni? S očajem svaki dan promatrate kako u vjetar odlaze svi vaši nerealizirani potencijali? Pitanja je mnogo, a ja ne čitam self-help knjige pa vam ne mogu pomoći, ni savjetom ni preporukom za čitanje, ali ispričat ću vam priču koja vas možda pokrene. A možda i ne, kad bolje razmislim. U svakom slučaju počelo je kako i priliči svakom pravom početku – novogodišnjom odlukom.

Ovaj odlomak započinjem svjesna činjenice da sam prethodnom rečenicom drastično smanjila broj čitatelja (žao mi je onih slabijih želudaca kojima sam vjerojatno upropastila nedavni obrok) i tim mi je lakše, jer je i opterećenje proporcionalno manje. E, pa, kao što rekoh, okupilo se neko društvance (čitaj, Mika, današnja partnerica u Booksi) kod mene i mog dragog odlučni u nakani da zajebemo sve tulume i dočeke (ili je razlog možda bio naš dvomjesečni sin, ne sjećam se više?) i kao pravi intelektualci uđemo u 2003. To „kao pravi intelektualci“ značilo je uz DVD, a na digitalnom disku neki ultranezavisni hiperart-film po izboru našeg dragog prijatelja i filmskog znalca Ozrena “Nomad“ Milata. Preporučio nam je tako Ozren Hanekeovu „Pijanisticu“ (koju on, btw, nije pogledao, što nam je otkrio tek kasnije) i mi zdušno prionuli na gledanje, ni ne sluteć' da će Elfriede Jelinek, autorica književnog predloška koju godinicu kasnije dobiti Nobela. Da sad ne prepričavam sadržaj i ne bediram one koji su danas dobre volje i puni života, reći ću samo da smo po završetku filma k'o bez duše izjurili na balkon da Mika popuši cigaretu (ipak je u drugoj sobi dijete) i izgovori ovu sudbonosnu: „Vanja, tako više ne može, vrijeme je da nešto mijenjamo!“. (Dramatiku cijelog trenutka podcrtavao je novogodišnji vatromet i zato je bitno da ovakve i njima slične odluke donosite u za to prikladnim trenucima.)

Puno godina kasnije (pred strojem za strijeljanje) sa sjetom ću se sjećati tih riječi i te naivnosti moga pristajanja i olakog odustajanja od svog mirnog života sa stalnim i sigurnim poslom od 8 do 16, slobodnih vikenda s mužićem i dječicom, redovite plaće ... Ups, mislim da sam krenula u pogrešnom smjeru jer ovo bi trebao biti tekst motivacije. No, odluka je pala i to nas je po sili inercije uvuklo u ah-tako-bolno-istinite Miletove stihove: „Da pokucam? Možda je ipak prerano? Zurit ću još malo u sivi pod i prebrojat pločice …“ Znate već. Ili barem pretpostavljate - bez birokracije ništa, ako baš silom želite imati svoju firmu, udrugu ili se pretvoriti u kakvu drugu pravnu osobu. Ako ta želja još uvijek čuči negdje duboko u bespućima nutrine vašeg fizičkog bića, ne forsirajte, s fizičkim osobama je lakše, barem ne zahtijevaju toliko papirologije.

I tako smo mi uključile i treću frendicu, Maju, pa smo sve lijepo, onako po ženski predvidjele i stavile na papir - osmislile klub, napravile koncept, odlučile kakve ćemo imati tabureiće, foteljice, ogledalca i ine vrlo važne stvari koje jednostavno valja definirati kad krećete u biznis. Bilo bi dobro da uz to napravite i nekakav (ali, to je manje važno ;-)) financijski plan, barem okvirno. Mi nismo, što me sad jako čudi s obzirom da smo inače posve normalne osobe. Iako, sad kad na to gledam, možda i bolje da ga nismo imale jer da ga je bilo, možda ne bi bilo Bookse? Možda bismo otvorile kakvu prodavaonicu s cipelama ili dizajnerskom odjećom? A možda je i sve ovo samo optička varka? Možda svi vi, članovi i posjetitelji Bookse, uopće ne postojite i živite samo u našoj mašti?

Bilo je još ponešto koraka do tog slavnog dana Gospodnjeg, 5.1.2004., kad smo širom raskrilile naša vrata za sve vas izgubljene, a potom nađene. Recimo, postoji urbana legenda da svakom velikom i uspješnom poslu prethodi neka katastrofa, a kad mi kažete da ne vjerujete u to što drugi pričaju i vjeruju, ja vas uvjeravam – vjerujte. Mi svoju katastrofu još uvijek proživljavamo u prilično pravilnim vremenskim razmacima koji ovise o vlažnosti zraka i toplini našeg toplog kluba. Pa tako, kad dođe do većih promjena temperature i promjena u dotičnoj vlažnosti naš se parket na izvjesnim mjestima digne. Nije da smo bile škrte i kupile neki najjeftiniji parket, i nije on neki perverzni parket pa mu se diže na svaku promjenu temperature, već je jadan proživio poplavu takvih razmjera (dva dana pred otvaranje!) da će još dugo (parketar dijagnosticira - pune dvije godine) osjećati posljedice. I mi skupa s njim. I vi, ako se popiknete.

Da, ljudi, pogledajmo istini u oči - tepisi su samo kamuflaža i stari namještaj nam je nametnut izbor, s obzirom da za bolji nismo imale. Mi smo, zapravo, htjele otvoriti kafić sav u mesingu iz kojeg trešti Karma, zapravo, cijela ideja je čisto slučajna i kriv je, zapravo, Ozren koji nam je posudio film jer da smo tu Novu godinu gledali kakvu veselu holivudsku romantičnu komediju, ja bih se sad sa svojim frendicama i dalje nalazila u Sedmici na cugi i traču, a ne bismo si lijepile post-it papiriće na kompjuterskom ekranu s vrištećim URGENT! NE ZABORAVI ZA ŽIVU GLAVU! porukama i svijet bi bio krasan, jer bi na njemu postojala i druga lijepa i zanimljiva mjesta na kojima bismo provodile svoje slobodno vrijeme i svoje vikende i i i …

Sad kad sam odradila i klimaks teksta preostaje mi još samo kraj. I što da vam kažem u tu svrhu? Superman je umro i nitko više ne može vratiti vrijeme. Što je napravljeno, napravljeno je. A što još treba napraviti …? Ima toga dosta i bolje da se iz ovih stopa primim posla, jer sam dobar dio šihte potrošila na piskaranje ovog tekstića, a preostale dvije šefice sutra će lijepiti post-it papiriće čak i po mom autu. A ja ću ih poslati u neku stvar i složit ću si jedan dobar espresso. Kao što to one meni rade, kad im je ćeif. :)

(Napisala Vanja Bjelić-Pavlović. Preneseno sa Lupige)




komentiraj (0) * ispiši * #

Peticija podrške Andreju Nikolaidisu

srijeda , 17.11.2004.


Pisac Andrej Nikolaidis (31), rođen u Sarajevu a živi i piše u Ulcinju, na Opštinskom sudu u Podgorici osuđen je na kaznu do šest mjeseci zatvora ili 5.000 eura zbog "klevete" Emira Kusturice. Naime Nikolaidis je izjavio kako je Emir Kusturica surađivao sa Slobodanom Miloševićem, i ta izjava , prema mišljenju podgoričkih sudaca, teži , kao što rekoh, 5. 000 eura olitiga 6 mjeseci zatvora.

U zaštitu Nikolaidisa (inače, najpoznatijega po odličnom romanu "Mimesis" koji je početkom godine doživio i hrvatsko izdanje, u nakladi Durieuxa) stali su mnogobrojni pisci, književni kritičari, publicisti, nakladnici... ukratko, intelektualna krema cjelokupne bivše Jugovine, koji su izrazili solidarnost sa Nikolaidisom potpisavši peticiju, organiziranu od strane bosanskog PEN-a.

Gospođa Ferida Duraković, jedna od organizatora peticije, izvijestila me je kako je peticiju koja kruži internetom, negdje do sredine današnjeg dana potpisalo već 97 ljudi.

Među potpisnicima peticije su npr. i Nenad Popović, Mile Stojić, Branko Čegec, Filip David, Dean Duda, Boris Dežulović, Jagna Pogačnik, Renato Baretić, Nadežda Čačinović, Drago Glamuzina, Jasmin Imamović, Miljenko Jergović, Drago Jančar, Julijana Matanović, Seid Serdarević... i mnogi drugi.

Ovu vam vijest donosim kao izraz solidarnosti sa Andrejom Nikolaidisom, jer kao jedan od potpisnika rečene peticije smatram da je Nikolaidis nepravedno osuđen jer je rekao istinu kada je ustvrdio da je Emir Kusturica surađivao sa Miloševićem.

komentiraj (7) * ispiši * #

SFera


Mnogi od vas možda i ne znaju, ali Hrvatska se može podičiti s jako snažnom i naširoko poznatom SF scenom. Tako primjerice u Zagrebu već gotovo tri desetljeća djeluje i društvo za znanstvenu fantastiku.

Spomenuto društvo za znanstvenu fantastiku, SFera, osnovano je 1976. godine. Od tada neprekinuto djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba. Osnovni cilj im je združiti ljude, a prvenstveno djecu i mladež, koje interesira znanstvena fantastika, fantastika, horor i znanost općenito. Stoga su članovi uglavnom učenici i studenti ali i ostali građani.

Udruga SFera objavljuje literarna i likovna djela svojih članova i održava radionice za članove. Prate video i kino produkciju u okviru žanra, imaju bogatu knjižnicu sa preko 2500 domaćih i stranih naslova, organiziraju znanstvena i ostala predavanja, okrugle stolove i tribine na kojima sudjeluju eminentni stručnjaci, omogućavaju svima da upoznaju najnovija informatička dostignuća, kompjuterske igre i igre na ploči te organiziraju mnogo drugih sličnih aktivnosti.

Udruga od 1981. godine dodjeljuje nagradu SFERA.

Cilj nagrade je podizanje nivoa kvalitete, popularizacija i poticanje domaćeg SF stvaralaštva.
Ona predstavlja priznanje pojedinom stvaraocu da je njezino/njegovo ostvarenje u pojedinoj kategoriji najbolje kod nas objavljeno u protekloj godini.
Nagradu SFERA dobivaju najbolja ostvarenja iz područja SF-a (u interpretaciji Pravilnika SF je zbirni naziv za znanstvenu fantastiku, fantasy i horror) prvi puta objavljena i/ili prikazana u Hrvatskoj na hrvatskom jeziku u toku prethodne kalendarske godine.
Nagrada je u samom početku bila prvenstveno književna, ali je širenje domaćeg SF stvaralaštva po svim medijima dovelo do potrebe za preciznijim definiranjem kategorija.


Nagrada se dodjeljuje u slijedećim literarnim kategorijama:

- minijatura (do 5 kartica)
- kratka priča (5-15 kartica)
- priča (16-50 kartica)
- novela (51-100 kartica)
- roman (preko 100 kartica)
- roman za djecu
- drama
- poezija

Likovne kategorije su:

- kolor ilustracija
- crno-bijela ilustracija
- strip

Ostali mediji (npr. kostimografija, skulptura, film, video, glazba) za sada su grupirani kao posebna ostvarenja. Tu je također i nagrada za životno djelo, te posebna nagrada za djelo novog autora, nazvana Protosfera.


Udruga SFera svake godine organizira i festival znanstvene fantastike SFERAKON, koji se održava na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, u pravilu zadnji vikend mjeseca travnja. Ove godine (2004.) to je bilo od 23.-25.04., a počasni gost je bio Ken MacLeod.
Na festivalu se upriličuju susreti fanova znanstvene fantastike, razna predavanja, književne radionice, igraonice, čitanja domaćih i stranih autora te projekcije SF filmova.

Detaljan program ovogodišnjeg Sferakona 2004. možete vidjeti na http://www.sfera.hr/program.html

Udruga SFera izdaje i knjige SF žanra domaćih autora u sklopu svoje Biblioteke Sfera u kojoj su do sada izašla 2 kola sa po četiri zbirke priča domaćih autora iz žanra znanstvene fantastike. Uostalom zašto ih sve i ne nabrojati :


- Tatjana Jambrišak : Duh novog svijeta
- Igor Lepčin : Purgeri lete u nebo
- Darko Macan : Teksas Kid (i još neka moja braća)
- Aleksandar Žiljak : Slijepe ptice
- Zoran Krušvar : Najbolji na svijetu
- Dalibor Perković : Preko rijeke
- Zoran Pongrašić : Čuvar sreće
- Zoran Vlahović : Frulaš


Udruga SFera ima i svoje, vrlo dobro dizajnirane internet stranice koje možete naći na adresi www.sfera.hr i na kojima se možete podrobnije informirati o radu udruge, te pročitati mnoštvo SF priča članova udruge.

Blog jednoga od članova Sfere potražite na evo upravo ovom linku.




komentiraj (0) * ispiši * #

Davor Špišić - intervju

utorak , 16.11.2004.


Kao što vas već izvijestih, ovogodišnji dobitnik V.B.Z. -ove nagrade od 100 tisuća kuna za najbolji neobjavljeni roman je Davor Špišić. Zamamnu nagradu Davor je dobio za roman "Koljivo" , o kojemu je za Slobodnu Dalmaciju sa laureatom pričao Jasen Boko .

Razgovor je tekao ovako:


- "Koljivo" je određeno kao žanrovski roman, očito je da žanr ne smatrate "nižom vrstom".
Naravno, ne otkrivam toplu vodu kad kažem da se i unutar žanrovskog obrasca mogu reći i napisati ozbiljne stvari, dovoljno vam je pogledati jednog od mojih idola Hitchcocka. Svi su ti - za mene nedostižni - majstori žanra zabavljali ili u horroru užasavali ljude, ali su istodobno bili u stanju reći i puno pametnih stvari. A ovo što sam čuo da roman ima elemenata Jonathana Franzena i Stephena Kinga, mojih nedostižnih uzora, najveći mi je kompliment.

- Uz elemente trilera, Vaš roman je i obiteljska saga?
Da, "Koljivo" je neka vrsta obiteljske sage. Obiteljska situacija uvijek je moj omiljeni motiv, ali sve ljudske drame, svi povijesni lomovi zapravo počinju u obitelji. Često nismo ni svjesni što se sve događa između četiri zida, ali ne otkrivam ja ništa novo, o tome je pisao još Euripid, najbolje njegove drame govore o obitelji. A iste se stvari događaju i danas.

- Možete malo pojasniti naslov "Koljivo", prva je asocijacija dosta brutalna, ali...
Naslov je samo naizgled krvav, međutim koljivo je zapravo sjajan ritualni specijalitet koji se jede na pravoslavnim slavama, žito, nešto što nosim iz djetinjstva: Znate ono što se uzme kao jedna žličica, a ja sam uvijek bio dovoljno bezobrazan da pojedem puno više.

- Što je bila izravna inspiracija za "Koljivo"?
Izravna inspiracija bio je moj put u Švedsku gdje sam vidio jedan gradić, toplice, koji je imao pravu hičkokovsku atmosferu. Odatle je krenulo.

- Da bi došlo do priče koja govori i o raspadu Jugoslavije...
Da, priča govori o raspadu obitelji u vremenima raspada jedne zemlje koja je bitno obilježila mladost moje generacije s početka šezdesetih. Nestala je zemlja, ali su neke stvari ostale. Moram priznati da mi je užasno žao, da je riječ o pravom grijehu što kao Bibliju ovih prostora nismo preuzeli Kuharicu dalmatinskih gospođa, knjigu punu toliko dobrih stvari, stvari koje govore o multikulturalnosti na stolovima, o različitostima kao nečem pozitivnom što obogaćuje. Naša su nepca prečesto bila opterećena krvlju i slinom bijesa, a mislim da bi puno bolje bilo da smo se bavili stolovima i znali cijeniti japrak, baklavu, sve one ludorije od škampa ili brancina, svu onu gastronomsku multikulturalnost...

- Puno ste više pisali i objavljivali drame nego prozu. Je li "Koljivo" odmak prema drugom rodu, promjena interesa?
Ne, nije riječ o odustajanju od kazališta, siguran sam da ću se nastaviti baviti i dramom i prozom.

- Koliko iskustvo igranog i objavljivanog dramatičara pomaže u pisanju proze?
Pomaže, svakako pomaže, kritika je primijetila da u mojoj prethodnoj prozi, horror pričama "Kuke za šunke", ima jako puno elemenata dramskog. Rekao bih da nisam tipičan prozni pisac, jako puno svoju prozu temeljim na dijalozima, nekako i kad pišem prozu, pišem je dramskim stilom.

- Koliko ste sada, kad je roman iza vas, zadovoljni njim i što vam znači nagrada?
Zadovoljan sam svojim romanom, nije naravno genijalan, ali ja mu ne bih više dodavao ni zarez. Naravno da znači nagrada, svatko tko kaže da ne znači laže. Sama ta činjenica da ću sljedećeg tjedna biti na svakom kiosku, u svakoj samooposluzi u sto tisuća primjeraka je nevjerojatna. Zamišljam kako će biti mojim neprijateljima, a ima i njih, koji će, odlazeći po kruh i mlijeko, morati na svakom uglu, u svakom kiosku gledati moju knjigu. Ali zamišljam kako će biti i mojim prijateljima koji će se radovati...

- Vi ćete na izrazito pozitivan način osjetiti pojavu o kojoj se i ovdje puno govori, prodaju knjiga uz novine, što inače mislite o tome da se knjige prodaju uz novine?
Meni se ideja da se knjiga prodaje uz novine čini odličnom. Knjiga je uvijek knjiga i bitno je da ljudi čitaju, a ako prodaja uz novine omogućava da knjiga dođe u puno više ruku, ja sam apsolutno za to. Kad sam prije nekoliko godina bio u Pragu, sa zavišću sam gledao ljude kojima iz vrećica vire knjige u metrou. To me fasciniralo i uvijek sam maštao kako bi bilo lijepo sličnu sliku vidjeti i kod nas i čini mi se da se to, zahvaljujući knjigama uz novine, počinje događati.

- I, naravno, sad slijedi pitanje kako dalje...
Sigurno ću pisati dalje, nastavljam s dramama, a o novoj prozi znam samo da će u njoj biti bitna uloga Kube na kojoj sam bio prošlog ljeta i koja me potpuno fascinirala. Da, dio nagrade ići će i za ponovni odlazak na Kubu.

razgovarao Jasen Boko za Slobodnu Dalmaciju, 12.11.2004.


komentiraj (3) * ispiši * #

Novo : Toby Litt - "Pronaći samu sebe"

Upravo je iz tiska izašla knjiga Pronaći samu sebe, britanskog autora Tobyja Litta, u izdanju zagrebačkog Hena.com-a

O knjizi:
"Victoria About, chick-lit spisateljica, poziva jedanaest prijatelja da besplatno provedu mjesec dana u unajmljenoj seoskoj kući kako bi napisala reality book o njihovim pustolovinama. U nakani da skrivenim kamerama kontrolira svaki korak ukućana, namjenjujući im uloge u "predstavi" koju je režirala bez njihova znanja, Victoria postaje žrtvom njihovih intrigantnih sabotaža, ali i vlastite manipulacije."

O knjizi urednik izdanja Ervin Jahić kaže :
Toby Litt romanom ironičnoga naslova Pronaći samu sebe ispisuje bolno duhovit pastiš chick-lit žanra u kombinaciji sa satirom fenomena Big Brother i bezbrižnog homagea romanu To the Lighthouse Virginije Woolf. Ma koliko beznadežne bile Victorijine književne pretenzije, on smišlja razorno točnu imitaciju njezina stila. Šaljivo se koristeći modernističkim motivima i strukturama, ne miješajući pritom pojmove "ozbiljan" i "težak", koketirajući s intelektualnim svjetionikom tako silne radijacije kakva je ona Virginije Woolf te višeslojnošću postupaka, Litt u ovom romanu sabire razmišljanja o suvremenoj krizi privatnosti i nudi nam rijetko zabavnu i preciznu skicu za fenomenologiju dosade.

O autoru:


Toby Litt rođen je 1968. u Bedfordshireu, gdje je i odrastao. Studirao je engleski na Oxfordskom sveučilištu, prije nego što se preselio u Glasgow, a potom i u London, gdje je radio kao televizijski prevoditelj. Nakon toga postaje pisac "s punim radnim vremenom".
Autor je dviju zbirki kratkih priča, Adventures in Capitalism i Exhibitionism, i tri romana: Beatniks, Corpsing i Deadkidsongs (objavljena i u nas pod naslovom Pjesme mrtvih klinaca, u izdanju Hena com-a, 2002.).


komentiraj (0) * ispiši * #

Sanjin Đukić - intervju

ponedjeljak , 15.11.2004.


Prije stanovitog vremena (budimo precizni, 07.10. ) upoznao sam vas sa poezijom Sanjina Đukića, mladoga poete kojemu je DPKM nedavno objavio već drugu zbirku pjesama (naslovljenu Radost).
Sada vam sa Lupige prenosim intervju koji je sa mladim pjesnikom Sanjinom Đukićem vodila Svjetlana.

Pa kaže :


Po čemu se "Radost" razlikuje od tvoje prethodne zbirke "Zadnji je prvi"?
"Zadnji je prvi" je probijao led. Kako je to obično s prvim knjigama i pločama. One su best of svega što ste dotad napravili i mogli ste to raditi godinama. Druga knjiga je već vremenski omeđena, a samim time i kompaktnija, intenzivnija. "Radost" ima više dijelova i pjesama od prethodnika, nastajala je par godina kraće, konkretnije sumira osjećaje prošlih godina i zrelija je u nastupu. Malo ozbiljnije i manje euforično gleda na stvari oko sebe. Nikog ne shvaća preozbiljno jer je i sama dijete.

Koliko dugo je nastajala?
Oko tri godine.

Zašto "Radost"?
Pa, radost je zapravo jedina povezna nit svih pjesama koliko god se to ne činilo na prvi pogled. Radost je u biti činjenica da su sve te stvari zapisane, da ih nije progutao trenutak, slabost jer mi se nije dalo uzeti olovku i zabiti ih u vremenu.

Ali ne pišeš baš puno o radosti ...
Kako se uzme. Mogu pisati isključivo o stvarima koje mogu osjetiti i ako mogu osjetiti radost na dječji ili ženski način onda tako pišem. Ako ne osjećam otvorenu radost onda je sakrijem negdje i koliko god se čini da je nema ako malo bolje potražite naći ćete je u nekom kutu. Bilo da je katatoničan luna park, sreća zbog stare prijateljice iz Skandinavije ili poznati zrak na cesti ispred moje zgrade. Ako pišem da mi je "srce puklo ako čitaš ovo pismo" radost je u tome što te imam, što imam nekom pisati.

Ženski rod?
Pisati u ženskom rodu je puno intenzivniji i teži osjećaj nego u muškom. Nije to ni približno isto. Pisati iz dječjeg kuta je isto puno intenzivniji osjećaj nego pisati iz kuta odrasle osobe. Općenito, fizički "inferiorni" likovi jako brzo i efektno postaju agresivni i uvjerljivi da bi, jednako brzo ponovo postali mali i ranjivi. To im daje odličnu dinamiku, dubinu, dimenziju. Lakše izražavaju osjećaje i nije ih sram. Muškarce je često sram.

Ljubav?
Pisati o ljubavi je uvijek bilo jako osjetljivo pitanje jer lako zapadneš u patetiku, a patetika je jako ugodna dnevna soba iz koje dugo ne izlazim.

Kako pišeš?
Jako lako, ali ne često. Ne mogu pisati na silu. Pišem kad se potrefi trenutak i pišem koliko taj trenutak traje. Onda samo ispadne iz mene. Nešto kao porod. Boli dok izlazi, ali kad je vani onda je samo tvoje. Al, jebiga, ne možeš biti trudan cijelo vrijeme. Barem ja nisam. Nisam jedan od onih koji stalno razmišljaju o svojim pjesmama, o poeziji uopće, o smislu života i što su bili u prošlom životu. Oni stalno nešto pišu, prepravljaju, nikad nisu zadovoljni, nitko ih ne razumije ...
S takvima se obično ne da razgovarati, a često su totalni luđaci koje treba izbjegavati. I stalno loču. He he ...

Kritike?
Kritike su mahom fenomenalne, svi pričaju o dva mala remekdjela. Svi su oduševljeni, a moja mama najviše.

Poezija kod nas?
Nemam pojma. Uopće ne čitam poeziju. Slušam muziku. Izdavači su me uvjeravali da se od poezije ne živi i uspjeli su me uvjeriti, ali baš me briga. "Zadnji je prvi" do ovog trenutka ima 1.934 hita (18.063 posjetitelja), a "Radost" je u prvih tjedan dana imala 124 hita (1440 posjetitelja). Sad skupljam novac da odštampam obje knjige i podijelim ih ljudima koji me vole.

(preneseno sa Lupige . Razgovarala Svjetlana)





komentiraj (0) * ispiši * #

Humanitarna aukcija skupocjene knjige o Muhammadu Aliju


Nakladnička kuća V.B.Z. i Libra zajedničkim snagama organiziraju humanitarnu akciju kojoj je cilj prikupljanje sredstava i doniranje Caritasovog doma Sv Ana u Rijeci. Akciju realiziraju putem aukcije skupocjene raritetne knjige "GOAT - Greatest of All Time".

Aukcija knjige "GOAT - Greatest Of All Time "počinje u 12.00 sati u petak, 12. studenog i traje do srijede, 22. prosinca do 20.00 sati kada će na završnoj svečanosti sva dobit ostvarena aukcijskom prodajom biti donirana Centru Sv. Ana.

Početna cijena je 1.800 EUR-a, a minimalni ulog je 100 EUR-a. Broj uloga je neograničen, a kupcem postaje onaj tko u vrijeme okončanja aukcije ponudi najvišu cijenu. Svim sudionicima ponuđena je mogućnost da ostanu anonimni ukoliko ne žele da se njihovo ime pojavi na V.B.Z.-ovoj web stranici na kojoj se aukcija provodi.

O predmetu aukcije, knjizi "GOAT - Greatest of All Time"


Muhammad Ali jedna je od najupečatljivijih osoba i jedan od najvećih sportaša svih vremena. U čast ove iznimne osobe, njemački izdavač TASCHEN proizveo je knjigu koja je svojim opsegom, veličinom i načinom izvedbe jedinstvena upravo kao i osoba kojoj je posvećena. Urednici knjige radili su na projektu gotovo 4 godine kako bi prikupili sve podatke o Alijeovm životu i dostignućima - "Najveći Svih Vremena" (odnosno u originalu "GOAT - Greatest of All Time" ) postigao je svoj cilj - djelo teško 34 kg, formata 50 cm x 50 cm. Na više od 800 stranica prostiru se originalne fotografije (njih preko 3000), grafički radovi, članci i eseji (od kojih neki nikada ranije nisu objavljivani), zapanjujući detalji nepoznati široj javnosti - kronika jednog života od 6 desetljeća.
Najveći doprinos dao je Muhammad Ali osobno, no, u projekt su bili uključeni i članovi njegove uže obitelji, prijatelji, manageri i novinari, svi oni koji su u nekom trenutku bili povezani ili s njim surađivali.
Svaki primjerak ručno je izrađen u službenoj knjigovežnici Vatikana specijaliziranoj za izradu posebnih izdanja Biblije, te se istom tehnikom mogu proizvesti svega nekoliko stotina knjiga tjedno. Svaka knjiga uvezena je u rozu kožu, boju prvog Alijevog cadillaca, a vrhunskom digitalnom tehnologijom tiska stare fotografije restaurirane su do vrhunske kvalitete.

Knjiga GOAT pojavljuje se u ograničenom broju od 10.000 primjeraka od kojih je svaki primjerak posebno numeriran i sa potpisom Muhammad Alija. Uz knjigu se dobiva na dar i litografija u izradi Jeff Koonsa veličine 50cm x 50cm također sa originalnim potpisom umjetnika. Kupcu aukcijskog primjerka knjige uručit će se i pismo zahvale izdavača knjige gosp. Benedikta Taschena.

Inače, tržišna vrijednost knjige je 3000 EUR-a.


Svi zainteresirani, sudjelovati na aukciji mogu preko V.B.Z.-ovih internet stranica.

komentiraj (0) * ispiši * #

Promocija prve ROCK ENCIKLOPEDIJE u Rvata u Gjuri II !

nedjelja , 14.11.2004.

Interliber je iza nas, ali to ne znači da je promocijama kraj.
Tako nas V.B.Z. sve poziva u utorak u GJURU II gdje će se sa početkom u 21:30 održati promocija prve ROCK ENCIKLOPEDIJE u Rvata!

O knjizi će govoriti autor Zlatko Gall i urednik izdanja Nenad Rizvanović + posebni gosti iznenađenja a program će a čime negoli dobrim starim (i nešto novijim) rock'n'rollom začiniti DJ Mario Kovač.

Osim dobre zabave, u GJURI II ćete imati priliku rock enciklopediju kupiti s popustom od 25 %.

I nemoj netko da ne dođe!!!!

komentiraj (0) * ispiši * #

KRITIKA : Igor Večerina - "Dva" (izd. Manufaktura, 2004.)

subota , 13.11.2004.


Kao što vam jučer obećah, danas vam donosim svoju kritiku romana "Dva" riječkog pisca Igora Večerine.
Inače, da se malo pohvalim, ta je kritika objavljena u prvom broju (izašao 05.11.2004.) nakon deset godina hibernacije ponovo pokrenutog riječkog lista za kulturu mladih "Val".

03.12. izlazi novi broj, i nemoj da ga netko ne kupi!!!

A sad ajmo na kritiku :


KRITIKA : Igor Večerina - "Dva" (izd. Manufaktura, 2004.)

Nakon pet objavljenih poetskih zbirki, riječki pisac Igor Večerina (r.1966.) odlučio se okušati i u proznom izričaju, što je rezultiralo romanom “Dva” koji je, kako autor kaže, nastajao punih 7 godina.
Radnja se događa ratne 1991.godine a započinje u amsterdamskoj bolnici “First step”, gdje pripovjedača, riječkog pjesnika Inka Belova, zatječemo na kraju (uspješno obavljene) kure “skidanja”, da bi na stranicama koje slijede svjedočili jednoj tipičnoj narkomanskoj priči - Inkovom postupnom ponovnom navlačenju na hors.
Ink prilikom švercanja veće količine heroina iz Njemačke u Amsterdam (“poslić” kojim je namjeravao osigurati bolji početak novog života) nije izdržao a da ne zagrabi malo u robu, što ga je, predvidjivo, nakon krvavog raspleta dovelo natrag na početak, ponovo u bolnicu “First step”. No, sada osim ovisnosti ima i dvostruko ubojstvo na savjesti...

Roman karakterizira fragmentarno, retrospektivno pripovijedanje u prvom licu jednine, sa čestim obraćanjem direktno čitatelju i povremenim metanarativnim komentarima kojima Večerina propituje svoj odnos prema pisanju ( “Kakva sam ja budala. Kako nisam još prije deset godina odustao od tog jebenog pisanja i posvetio se nečem normalnom?”) kao i odnos književnosti i zbilje ( “Nikad se neće posložiti, nikad više, točno onako kako je stvarno bilo”). Pripovjedač artikulira događaje koji su utjecali na tok njegova života i u prostoru se teksta prepoznaje mjesto na kojem on spoznaje zbilju, ali i samoga sebe. Upravo zato ne treba čuditi što stranice obiluju pripovjedačevim introspektivnim promišljanjem sebe kao osobe, ali i analizom svoga identiteta kao jedinke u prostoru (Amsterdam) umnogome drukčijem od onog iz kojeg potječe, a specifičnosti kojega po pravilu najbolje spoznajemo upravo izmještanjem i odmakom.
Večerina literarnim putem oblikuje moguću stvarnost u koju upisuje mnoštvo (lako provjerljivih) autobiografskih pojedinosti, a smještanjem zbivanja u postojeće stvarne (većinom amsterdamske) prostore on uspostavlja neposrednu vezu sa zbiljom koju tematizira. Time i unatoč visokom stupnju fingiranosti on nastoji naglasiti autentičnost, ali uz to što i sam povremenim metanaracijskim digresijama priznaje određene preinake – “da bolje zvuči”, njegova se distanca prema opisanim događajima prepoznaje i u neizjednačavanju autora s likom i pripovjedačem (koji su identični). Kroz poziciju prvog lica jednine autor nam pruža uvid u osobni pogled na zbilju i vlastiti svjetonazor, a čestim ispovjednim fragmentima on narativizira osobne dileme i tjeskobe te tako svoj diskurs dodatno intimizira, i personalizira.

Svoj poetski senzibilitet Večerina otkriva sitnim lirskim iskricama koje vrcaju iznenada, s potpuno neočekivanih mjesta u tekstu ( “ugrizla se za usnicu i polako je otpuštala, kao Nastasja Kinski u Paris, Texas”), ali i nešto rijeđim dužim poetskim vinjetama koje često išću opetovano čitanje (i nisu baš svaki put u potpunosti uspjele). Rukopis također obiluje i vrlo zanimljivom faktografijom vezanom uz narkomansko podzemlje : od analize cijena i komparacije kvalitete prema zemlji porijekla “robe” pa sve do par trikova “za ublažiti frku” (poput filtriranja vatica ili tajni koje krije kuhanje “šuta” na plinskom šparhetu).

Putem jedne efektne kratke ratne epizodice Večerina na istu ravan svodi nemoralnost ratnih događanja s narkomanskim ovisničkim crnjakom, implicitno nagovješćujući kako jedno, tako lako i često, vodi drugome. A upravo je to, kao i pripovjedačeva rastrzanost između svoga mjesta i aktivne uloge u podzemnom kriminalnom miljeu i (samozavaravajućeg?) uvjerenja kako je u svemu tome samo iz umjetničkih pobuda (jer se “takav način života može opisati jedino iznutra, jedino ako ga uistinu upoznaš”) ono što objašnjava binarnost iz naslova.
A dvojba (baš kao i rečena dvojina) je u svakom slučaju, do kraja, konstantno prisutna – je li umjetnost ipak samo krinka i moralno opravdanje za smirivanje kriminalnim poslovima nagrižene savjesti?

Budući se radi o prvom izdanju mlade riječke nakladničke kuće “Manufaktura”, zažmiriti (barem na jedno oko) treba na nedostatak lekture i korekture (barem 2/3 stranih imena i pojmova krivo je napisano), ali svakako treba posebno istaknuti i pohvaliti izvrstan dizajnerski i ilustratorski rad riječkog likovnog umjetnika Klasa Grdića, čija ilustracija s korica (svojom prednjicom ali i zadnjicom) također vrlo efektno naglašava dualizam iz naslova.

Igor Večerina još je jedan u nizu suvremenih hrvatskih pisca (Kirin, Mujičić Artnam, Mraović, Bogunović, Mićanović, Derkač...) koji su razmjerno uspješno poetski slog zamijenili proznim, te i unatoč blagoj afektaciji i povremenoj konfuznosti njegov roman “Dva” ipak zaslužuje svoje mjesto u gornjem domu ovogodišnje domaće prozne produkcije.
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2004.)





komentiraj (0) * ispiši * #

Manufaktura

petak , 12.11.2004.


DOP magazin putem intervjua predstavio je mladu riječku nakladničku kuću Manufaktura. U izdanju Manufakture nedavno je objavljen roman Igora Večerine pod naslovom "Dva".

Moju kritiku toga romana na ovom istom mjestu biti ćete u prilici čitati sutra, a sada vam iz DOP-a prenosim intervju s jednim od osnivača Manufakture, Zoranom Medvedom :



* Tko su, odakle i koliko Manufaktura?
Manufaktura su Iva Sladić, Dobriša Radovanović, Ivan Šarar i Zoran Medved redom iz Rijeke, Opatije, Matulja i Rijeke + podosta vanjskih suradnika iz cijele lijepe naše...
Booka je najviše Lea Stoiljković sa Sušaka (istočna Rijeka). I to sve skupa oko 3 godine.

* Booka kao nakladnički pothvat. Misija? Zašto ste uopće krenuli u nakladništvo?
Misija je stvoriti platformu za eksploataciju prirodnih gradskih smradova koji, kao atmosfersko / sociološka pojava, postoje svuda u Hrvatskoj. Svaki taj smrad (ukoliko si zainteresirani konzument nebitnih životnih nuspojava poput glazbe, kniževnosti, umjetnosti, sporta, itd... čitaj miomiris) ima svoju specifičnu energiju (E), relativnu beskompromisnost (RB), self destruct tendenciju (SDT), financijsko - spiritualnu ambivalenciju (FSA), konstantu intrinzičnog poriva (KIP), koeficijent investicijske recipročnosti (KIR) i varijabini faktor spontane medijske propulzije (VFSMP).
Nakon što smo slučajno jednog popodneva otkrili formulu kako gradski smrad pretvoriti u zabavu za široke narodne mase, nije nam preostalo ništa drugo nego da se aktivno uključimo u izdavaštvo, koje je drugi nosivi stup naše buduće platforme.
Da nas ne bi krivo shvatili, formula nije tajna i sa zadovoljstvom ćemo je podjeliti sa Vama i Vašim čitateljstvom. Dakle formula izračuna potencijalne snage gradskog smrada (PSGS) je sljedeća:

Sum(PSGS) = E! + (RB x SDT) : (KIR - KIP) x VFSMP - (FSA : -BESKONAČNO)

U šta želite na kraju tu potencijalnu snagu gradskog smrada prevoriti, naravno ovisi o Vama. Mogućnosti su beskonačne. Mi smo tu radi love.

* Gdje si vi tražite mjesto na domaćoj razgranatoj i turbulentnoj izdavačkoj sceni? Koje su petoljetke i dugoročniji planovi trajanja?
Svoje mjesto pokušati ćemo pronaći kao mala, vizualno, tematski i idejno prepoznatljiva kuća koja će se truditi da ne svaštari te da održi nekakav balans između već afirmiranih i novih imena hrvatske i europske književne scene. Konkurentnost planiramo postići izborom autora i kvalitetom tekstova, ali i povezivanjem sa ostalim kulturnim scenama / proizvodima (film, glazba, internet), te naravno sa pristupačnom cijenom. Sve u cilju da knjiga booke bude nešto što će svaki teenager sa ponosom nositi sa sobom u kafić ili na plažu i što će mu u krajnjoj liniji povećati izglede za seksualne interakcije... Ovaj štos sam pokupio... Postoji naime jedna urbana legenda koju sam pročitao u nekom interviewu (ne sjećam se gdje ni s kime...), gdje je lik rekao kako je sredinom 70 - tih u San Franciscu bilo dovoljno prošetati gradom sa pločom Neil Younga [/B]"On the beach" pod miškom i imao bi zagarantirano komada za tu noć! What a wonderfull world!
Petoljetke i dugoročniji planovi za sada su još poslovna tajna koja se nije otkrila ni nama samima, tako da o tome ne možemo puno više reći.

[B]* Prvi projekt = Igor Večerina "Dva". Opišite realizaciju cijelog projekta. Od odabira pisca, djela, do korica knjige.
Igor je rekao da napokon finišira knjigu, mi smo rekli da upravo otvaramo izdavačku kuću, Igor je rekao da je dobio neku lovu od natječaja ministarstva za taj rukopis, mi smo rekli daj lovu i objaviti ćemo knjigu, Igor je rekao ok može, Lea je uzela rukopis, lektorirala ga i sredila za objavu, Klas Grdić je napravio ilustraciju za naslovnicu, Edvin Šabanović je snimio kratki film o knjizi "dva" koji smo stavili na cdrom uz knjigu, našli smo tiskaru, napravili deal i dobili knjigu + cdrom + bookmarkere + plakate, onda smo napravili presicu, promociju knjige i tulum u jednom riječkom klubu, poslali knjigu u distribuciju, dogovorili se da nastavljamo sa promocijama najesen, onda smo mi malo zaglavili sa drugim projektima, pa je Igor malo zaglavio i sada se knjiga pomalo prodaje i čeka da joj napravimo još malo promocije i medijske eksponacije.

* Promotivni planovi za istu. Kada, kako i gdje?
Trenutno čekamo da se svi skupa malo odglavimo i odradimo promociju u Zagrebu, Splitu, Osijeku i još nekim gradovima. Promocije će biti, slično kao i u Rijeci, održane u klubovima uz koncert i još nekakve ekstra zajebancije. U prosincu idemo na sajam knjiga u Puli i to je za sada sve što znamo.

* Koga bi od domaćih ili inozemnih autora željeli objaviti?
Od domaćih autora najpoželjniji za suradnju sa bookom su sigurno Vedrana Rudan, Ante Tomić, Ivan Aralica, Miljenko Jergović... (i ostali iz best sell ekipe), a od stranih J.K. Rowling, David Beckham, Biblija (ne znamo točno tko je to napisao)... Kao što smo već rekli: Mi smo tu radi love!

* Kojim se kriterijima rukovodite prilikom biranja autora koje biste objavili?
Ne postoji nekakv određeni kriterij, bitan je feeling. Lea (glavna urednica biblioteke booka) daje malo stručniji sud o razini literarne kvalitete rukopisa, a mi ostali čitamo i raspravljamo što nam se sviđa, a što ne. Dakle kriterij sviđanja je možda najrukovodećiji.

* Koji su autori vama najdraži i koji su vas oblikovali čitateljski (van naslova lektira)?
Hugo Pratt, Harold Foster, Dostojevski, Camus, Hemingway, Herman, Selimović, Duras, Bulgakov, Henry Miller, Marquez, Jergović, Valent, Houellebecq, Rushdie, Karl May, Ellis...

* Vaš stav prema akcijama Juratnjeg i Večernjeg i nuđenjem knjiga za bagatelu. Prostitucija i ubijanje malih izdavača ili opismenjivanje i dizanje opće kulture domaćeg puka?
Mislimo da je to ok. To je jedan dobar primjer kako pokvarene namjere mogu rezultirati i nečim relativno dobrim! Dobro je to što je knjiga dobila nevjerovatno veliki medijski prostor. Loše je to što je objavljivanjem klasika uskraćena mogućnost drugim "normalnim" izdavačima za "sure shot" projekte. Izdavački projekti velikih novinskih kuća su stvar tržišnog nadmetanja koje je već odavno izmaklo kontroli i bespredmetno je i čak pomalo licemjerno raspravljati o tome koliko to valja ili ne. Bolje je da prodaju jeftine knjige i filmove uz novine nego da pokljanjaju potrošačke sconto kartice velikih trgovačkih lanaca ili npr. Severinine albume. Knjiga je sama po sebi dobra stvar, a koliko je ljudi kupuju radi čitanja ili samo radi popunjavanja polica u kući nije ni bitno.

* Koja su Boočna sljedeća izdanja?
Trenutno radimo na pripremi relativno velikog romana prvijenca Yvesa Alexandre Tripkovića, ulazimo u exchange projekt sa jednom francuskom izdavačkom kućom i premišljamo se na oko desetak rukopisa koji će prvi ugledati svijetlo dana.

* Hvala unaprijed na odgovorima
Molimo unazad na pitanjima.

(Jovanka Broz nije pitala ali Zoran Međe doliti Medved je odgovarao)

DOP, broj 10.04.


komentiraj (0) * ispiši * #

V.B.Z.-ovih 100 tisuća kuna dobija Davor Špišić!

četvrtak , 11.11.2004.

V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman u iznosu od 100 tisuća kuna ove je godine dobio Davor Špišić za svoj roman "Koljivo" !

Ovu je vijest obznanio žiri (sastavljen od Miljenka Jergovića, Nenada Rizvanovića, Dušanke Profete, Zorana Ferića i Ivice Ivaniševića) danas, točno u 12 h, na Interliberu.

Špišićev roman "Koljivo" prema riječima člana žirija Nenada Rizvanovića "umješno spaja značajke obiteljskog romana i horrora" što nije za čuditi jer je Davor Špišić prije dvije godine objavio i zbirku horror priča Kuke za šunke (izd. Znanje) a napisao je i horror bajku Badnjak u garaži.

Inače, ovogodišnji je novitet što će se nagrađena knjiga od 17.11. prodavati na kioscima, po cijeni od 24 kune, uz Večernji list, koji je suorganizator nagrade.

O autoru


Davor Špišić rođen je 1961. godine u Osijeku. Dramatičar i prozaik.
Uz četiri izvedene drame : Dobrodošli u rat! (HNK Osijek, 1992.), Godina dobre berbe (SKUC Osijek, 1998), Badnjak u garaži (Dječje kazalište u Osijeku, 1999), Jug 2 (HNK Osijek, 2003) napisao je i drame Rubnosti, Emilija noću, Kraljevi kraja, Mama Luna, Dry Inn (prema prozi Pascala Brucknera), Kaćuše i Berlin, Charlie te scenske igre za djecu Misija: T, Turbo beba i Badnjak u garaži.
Drame su mu objavljene u knjigama Predigre i Raj bez fajrunta.
Za dramu Jug 2 dobio je Nagradu “Marin Držić” za 2001. godinu.

Objavio je sljedeća prozna djela: Slavonska krv (u koautorstvu s D. Topićem, 1992), knjige kolumni Svlačenje smrada (izd. meandar, 1994), Trbuhozborci (izd. Meandar, 1997), te knjigu horror priča Kuke za šunke (izd. Znanje, 2001).

Kazališnu praksu vježba i kao dramaturg u institucionalnim i off-produkcijama. Živi i radi u Osijeku kao profesionalni pisac.


V.B.Z.-ova nagrada u iznosu od 100 tisuća kuna Davoru Špišiću će se za roman Koljivo dodijeliti večeras, u 19:30 h na Interliberu, a uz nagrađenog autora i članove žirija u programu će nastupiti i band Jazzy Blef.



komentiraj (2) * ispiši * #

Pomozite gladnima (dobrog štiva)


Nakladnička kuća AGM i Zagrebački velesajam u vrijeme trajanja Interlibera organiziraju 'humantarnu akciju' prikupljanja rabljenih knjiga za knjižnice: Dalj, Drenovci, Gračac, Komiža, Sveti Križ Začretje.


Zahvaljujući Vašoj donaciji knjiga svoju glad za čitanjem dobrog štiva zadovoljit će članovi knjižnica u:

Dalju (8417 stanovnika, 0,93 sveska po stanovniku),
Drenovcima (7574 stanovnika; 0,3 sveska po stanovniku)
Svetom Križu Začretje (6619 stanovnika; 0,92 sveska po stanovniku),
Gračacu (4000 stanovnika; 0,7 svezaka po stanovniku)
Komiži (1677 stanovnika; 2,6 svezaka po stanovniku).

Dakle, kad idete na Interliber, navratite do AGM-a, u paviljon br. 6, na štand 4 C i sa sobom ponesite:


sve knjige koje ste pročitali, znate ih napamet i više ih nećete čitati
sve knjige koje ste dobili na poklon, a ne sviđaju Vam se
sve slikovnice koje su Vaša djeca prerasla
sve ženine kuharice (naročito ako ih je dobila od punice)
sve muževe auto-karte (posebno one koje nikada nije koristio)


i odaberite knjižnicu kojoj je dar namijenjen.

Vašu gestu AGM će nagraditi dodatnim popustom ako se odlučite nešto kupiti.

U svakom slučaju, osjećat ćete se dobro, jer ste učinili dobro djelo.

Na štandu AGM-a organiziran je i bogati "kulturno-umjetnički program" :


petak, 12. studeni, od 17 do 18 sati
Renato Baretić potpisuje najnagrađivaniju hrvatsku knjigu svih vremena, roman Osmi povjerenik

subota, 13. studenoga od 12 do 13 sati
Arsen Dedić potpisuje knjige Padova i Zabranjena knjiga.




komentiraj (0) * ispiši * #

Pobjednici "Monitorovog" natječaja za kratku priču


Već drugu godinu za redom internet portal Monitor u suradnji sa sajtom Fusnota i nakladničkom kućom Jesenski i Turk organizirao je natječaj za kratku priču. Iz gomile od više od 180 pristiglih priča, žiri je odabrao 46 najboljih koje će ovih dana izaći u tiskanom izdanju, u knjizi naslovljenoj Lift - kratke priče, u izdanju Jesenski i Turk.
Izdavač je knjigu koncipirao kao "zgradu priča" a čitatelj se liftom kreće od kata do kata (odnosno od priče do priče).

U najuži izbor osim nekih već provjerenih imena, ušli su i mnogi javnosti dosad nepoznati autori, među kojima se zasigurno krije i poneki bloger. Evo cjelovitog popisa nagrađenih autora i njihovih priča (poredanih prema redoslijedu pojavljivanja u zbirci) koje će izaći u zbirci Lift - kratke priče :


Zoran Lazić - Prijelomni trenuci (nagrađivana komedija slučaja)
Denis Giljević - Heavy Metal Star – Paulie Cagley
Denis Giljević - Punk Star – Fred Zanke
Ana Vasung - Šumica, kućica, brdašce, dječak i djevojčica
Lada Puljizević - Ključ
Mursel Pelin - Sezona lova
Mario Kovač - Komičan sprovod prve rečenice
Jagoda Novak - V. K. (32)
Ensar Bukarić - Ekshumacija snova
Zdravko Jeđud - Pisac koji nije čitao knjige
Bojan Sudarević - Suša
Zdravko Margitić - S gorčinom i nadom u avanturu
Lana Derkač - Omekšivač
Tereza Rukober - Bajka o dvoje dobrih ljudi i nepostojećem lopovu
Georgina Carić - Twingo story
Ratko Bjelčić - Trebe u ljetnim haljinama
Lada Puljizević - Kad odeš (Krhko je znanje)
Luka Vukušić - Anđeli
Mladen Barbarić - Užas (čuvar samoće i krotitelj tuge)
Rebeka Dorn - Kružni tok
Denis Giljević - Deset koraka za devet poslovica i jednu poantu
Nataša Skazlić - Čokolada
Ljiljana Meštrić - Veronika
Darija Stipanić - San
Marina Andrijašević - Lampice
Nataša Rožić - Vrećica karamela na jednu staricu
Marija Škrlec - Alkohol i ja
Zoran Rajković - Sreo sam jednu djevojku na početku ljeta
Marijan Ritterman - Škrinjica
Zdravko Jeđud - Seks_laži_ video
Lara Cakić - Glazba u mojoj glavi
Romana Brolih - Miškec
Darko Lugonja - Kvar
Angelo Jurkas - Tom Waits
Angelo Jurkas - Marilyn Manson
Angelo Jurkas - Avril Lavigne
Darko Lugonja - Nobel
Ratko Bjelčić - Sorry
Sanja Persić - Dokument o kaosu
Luka Vukušić - Nevidljiv
Iva Malenica - Pišalina i sapun
Ivan Ferenčak - ‘’Ne daj mi oči koje gledaju zločin!’’
Luka Vukušić - Mine
Luka Bulić - Treća strana medalje
Selma Dimitrijević - Tako to ide
Vedran Vrsalović - Pa ti preživi ako si faca


komentiraj (6) * ispiši * #

Biblioteka "Na tragu klasika" na Interliberu

srijeda , 10.11.2004.


Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba pozivaju vas na predstavljanje novih izdanja biblioteke Na tragu klasika:


- Gajto Gazdanov, Večer kod Claire
- Ilja Stogoff, Trinaest mjeseci
- George Sand, Intimni dnevnik
- Treći val, ruska emigrantska književnost posljednjih desetljeća XX. st.


O knjigama će u subotu, 13.11. u 17 h u paviljonu 6 Zagrebačkog velesajma govoriti Lada Čale Feldman, Grozdana Cvitan, Boris Beck, Marija Paprašarovski, Irena Lukšić, urednica biblioteke Jadranka Pintarić i nakladnik Josip Pandurić.

Svi ste pozvani!

komentiraj (0) * ispiši * #

Obrijana Venera


Celeber je prije neki dan na tržište izbacio roman škakljive tematike Obrijana Venera.
Radi se o romanu kojemu je u prošlogodišnjem natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman za dlaku izmakla nagrada od 100 tisuća kuna (i otišla Koščecu i Markovićki).

Roman je napisao poznati i afirmirani hrvatski autor(ica) skriven iza pseudonima Franka Mrduljaš-Karić, koja(i) iza sebe već ima tridesetak objavljenih knjiga različitih žanrova, od čega jednu zbirku poezije, dvije knjige putopisa i dva romana za djecu. Za svoj dosadašnji književni rad nekoliko je puta nagrađivan(a). Većina knjiga doživjela je više izdanja u velikim nakladama, kao i prijevode na druge jezike.

Franka Mrduljaš-Karić o sebi, svojim riječima


Začeta: izvan epruvete, neplanirano i na brzaka, što je još tada bilo moderno. I najjeftinije.
Rođena: carskim rezom, u utorak poslije podne, sredinom mjeseca i u znaku škorpiona. Moglo je biti i u znaku ribe da su starci ranije skužili kako se to radi.
Djetinjstvo: najprije pelene, pa pamučne gaćice i na kraju tange. Prvi damski uložak u četrnaestoj godini. Prištevi su došli odmah iza toga.
Mladost: u znaku djevice, sve do sedamnaeste godine. Poslije nisam brojala. Spirala i tablete? Oboje su isto sranje.
Škola: dvokatnica, kod zadnje autobusne stanice, preko puta kafića, četvrta klupa do prozora, obavezni trač na satu povijesti. Pljuga iza kotlovnice. Samo dva jointa u deset godina.
Faks: skraćenica za 'Franka - autorica klitoris sapunica'. To je bio moj akademski san, a ne šugava arheologija. Mumije sam ionako gledala oko sebe svakog dana.
Dosad napisala: sve zadaće iz matematike i hrvatskoga, pokoji test, diplomski rad o faraonskom razdoblju Egipta, devetnaest ljubavnih pisama, sedamdeset dvije razglednice, četiri brzojava i trideset šest molbi za posao. Ni na jednu nikad nisam dobila odgovor.
Dosad objavila: samo oglas u dnevnim novinama o nestanku mačke Hagare. Tiskan u 130.745, a prodan u 86.098 primjeraka. Na oglas se nitko nije javio. Hagara se nikad nije vratila. Danas: zagrebački politički tjednik koji je navodno izlazio potkraj prošlog stoljeća, a ja - i dalje bez posla i u komi.
Bračno stanje: dramatično.
Uzori: imala sam tri, ali sam ih velikodušno ustupila liliputancima.
Planovi: moji, tvoji, prostorni, ukradeni, sutrašnji, trknuti, tuđi, godišnji, ljubavni, tajni, bračni, mali, veliki...
Živim: na devetom katu i od danas do sutra, uglavnom na račun staraca i njihove socijalne crkavice.


Obrijana Venera samo je naoko erotski roman. On je zapravo humoristična slojevita socijalna priča o sudbini jedne žene i njezine vagine, ispričana u tri razine – jezikom žene, jezikom njezinih partnera i jezikom vagine. Ova priča je ispunjena zdravim optimizmom jer ruši sve inhibicije, od seksualnih tabua do svakodnevnih skrupula.
Obrijana Venera može zvučati jedino i isključivo kao grubi realizam, istina o ljudima kakvi jesu.Stil je moderan, neopterećen i slobodan, pomalo zagrebački. Radnja romana odvija se u Zagrebu, obuhvaća posljednjih deset godina, ali se najveći dio priče odvija u razdoblju između 2002. i 2003. godine. Tri su glavna lika i dvadesetak sporednih, te još tridesetak usputnih.

komentiraj (0) * ispiši * #

KRITIKA : Tiziano Scarpa - Oči na gradeli (izd. SysPrint, 2004.)


U prethodnom tekstu upoznao sam vas sa nagradnom igru koju upriličuje nakladnička kuća SysPrint za sve posjetitelje Interlibera. Sada vam donosim svoju kritiku jedne od knjiga koju učesnici nagradne igre mogu osvojiti :


KRITIKA : Tiziano Scarpa - Oči na gradeli (izd. SysPrint, 2004.)

Nedugo nakon što nas je AGM razveselio hrvatskim prijevodom vrlo dobrog Ammanitijevog romana Ja se ne bojim, zagrebački SysPrint nastavlja predstavljanje “ljudožderskog” naraštaja talijanske književnosti (termin nastao prema antologiji talijanske suvremene kratke priče Ljudožderska mladež). Tako smo odnedavno u prilici čitati izuzetno duhovit i uistinu nesvakidašnji roman Tiziana Scarpe, najizrazitijeg predstavnika spomenutog novog talijanskog proznog vala koji je devedesetih godina prošlog stoljeća zapadnu obalu Jadrana zapljusnuo literaturom sklonom tematizaciji nasilja i seksualnosti, uz prepoznatljiv utjecaj vizualnih medija (prvenstveno filma, televizije i stripa), te često korištenje dijalekata i slenga.

Oči na gradeli debitantski je Scarpin roman u kojemu se zrcale sve prijespomenute značajke “ljudožderskog” proznog izričaja, s naglaskom na ironiji i komičnom pristupu kako temi i likovima tako i samoj strukturi romaneskne građe. Fabula romana vrti se oko Alfreda (studenta književnosti koji upravo priprema diplomski rad na temu blamaža likova u djelima F. M. Dostojevskog (!)) i njegove nakane da u svoj krevetac namami studenticu slikarstva Carolinu Grop, koju je nakon pada izbavio iz "miomirisne" vode venecijanskog Canala Grande.

Carolina za život zarađuje pozapadnjačujući jednu osobitost Zemlje izlazećeg sunca - ona živi od “grafičke integracije međunožja”, odnosno docrtava spolne organe na talijanskim prijevodima japanskih manga stripova cenzuriranih u originalu, gdje su na mjesto spolovila umetane razne sličice (što je efektno dočarano i na samoj naslovnici hrvatskog izdanja, vidi fotografiju). Alfredo sa raznih strana prikuplja saznanja i podatke o Carolini, od kojih se većina odnosi na njezinu vezu sa Fabriziom, studentom ekonomije koji svoju podstanarsku stanarinu plaća vlastitom sjemenom tekućinom, a tim motivom Scarpa drevnom adolescentskom mitu o vrlo učinkovitim kozmetičkim svojstvima čovječje sperme (napokon) daje i fabularno uporište.

Roman je oblikovan fragmentarno; postmodernističkim kombinatorsko-kompilatorskim postupkom Scarpa klasičnu naraciju nadograđuje raznim pismima, citatima, dramskim ulomcima i dnevničkim zapisima, a pozornost pridaje i raznolikosti grafičkog oblikovanja teksta (pa je tako prisutan čak i jedan odlomak čitljiv tek kad ga se gleda naopako, u zrcalu). Uza sve to vrlo su česte i esejističke dionice od kojih većina problematizira manga stripove te bi se cijeli roman u neku ruku mogao promatrati i kao ikonografska studija mangi i postupaka cenzure tog ogranka strip umjetnosti. Kod toga se u pamćenje posebno urezuje Scarpino duhovito esejističko razmatranje razlika između porno fotografije i stripa, s uvjerljivo predočenim argumentima u prilog potonjeg.

Riječ je o krajnje otkačenom, razbarušenom rukopisu bogatom brojnim urnebesnim i naprosto nezaboravnim dionicama, od one o krevetnoj verbalnoj inkontinenciji vremešnih profesora (“akademskih kuronja”), preko nekoliko stranica dugačkog, jednorečeničnog opisa pripovjedačevog (Alfredo) susreta s Carolinom, do sarkastičnog ismijavanja yoge u epizodi “iskorjenjivanja izmetnih genoida, izbacivanja okamina grančavih govana učahurenih u rukavcima droba, potiskivanja bujice slane kakice do debelog crijeva i njezino propuštanje kroz čmarni mišić zapirač”. Upravo ovaj citat zorno dočarava Scarpino žonglersko velemajstorstvo u igri riječima, kao i sklonost lingvističkom eksperimentiranju, ali i parodiranju stručno-znanstvenog diskursa. Autor se također upušta i u sarkastično ismijavanje avangardističkih tendencija u suvremenoj umjetnosti (Carolinine tekuće skulpture ili kazališna "pogled-svjetlo" predstava), a iako ni samome sebi ne ostaje dužan (što dokazuje britki autoironični svršetak priče), daleko od toga da je on baš svemu “anti-protivan”. Dapače, kroz cijeli rukopis osjeća se vrlo afirmativan pristup pulpu kao umjetnosti odmaka (pa u tom cilju u svom romanu Scarpa spretno pronalazi mjesta i za cjelovit sinopsis jednog, njegovom maštom iznjedrenog, SF porno crtića).

Upustimo li se u povlačenje paralela s domaćom nam suvremenom prozom, najbližeg Scarpinog srodnika pronaći ćemo u Davoru Slamnigu, čiji roman Topli zrak sa Scarpinim Očima na gradeli povezuju mnoge zajedničke značajke (stilska razbarušenost, debele naslage ironije, parodiranje stručno-znanstvenog diskursa, hommage stripu i pulpu, itd.)

Oči na gradeli je roman koji nam kroz iznimno duhovitu i razigranu priču otkriva jednog literarnog ironičara par excellence, sklonog stilskom eklekticizmu, te sadržajnom ali i formalnom eksperimentu, a svakom novom stranicom sve razvidnije postaje da više nego u poigravanju literarnim kanonima i ustaljenim proznim obrascima, Scarpa pri pisanju uživa u “raščerečenju abecede”. To je zasigurno na mnoge muke stavilo prevoditeljicu Snježanu Husić (koja je ujedno i urednica izdanja, ali i koautorica dizajna naslovnice), ali ona je sve tri svoje uloge (a onu prevoditeljsku pogotovo) odradila provorazredno, a uz to joj je također uspjelo i da Scarpu već dvije godine za redom “dovuče” na zagrebački Festival kratke priče. Osobno se nadam da ćemo i prije trećeg Scarpinog pohoda spomenutom festivalu biti u prilici čitati hrvatski prijevod (bar) još jednog njegovog djela.
(Napisao : Božidar Alajbegović, kolovoza 2004.)




komentiraj (2) * ispiši * #

Nagradna igra na "Interliberu"

utorak , 09.11.2004.


Osim raznih prezentacija, promocija i čitanja, najsretniji posjetitelji Interlibera (ponavljam , od 09. do 11.11.2004. na Zagrebačkom velesajmu) biti će u prilici osvojiti i vrijedne nagrade. O nagradnoj igri koju na Interliberu organizira nakladnička kuća SysPrint čitajte evo upravo ovdje :


- organizator : nakladnička kuća SysPrint
- propozicije : pravo sudjelovanja imaju svi posjetitelji sajma Interliber koji ispunjeni kupon za nagradnu igru donesu na izlagačko mjesto SysPrinta do 13.11. u 18 sati. Kuponi će se dijeliti na ulazu za Interliber. Na kuponima treba upisati tražene podatke (ime i preime, adresu, telefon) i odgovoriti na pitanje navedenop na kuponu.
- nagrade : nagradni fond je ukupne vrijednosti 4.475,55 kn i sastoji se od sljedećih nagrada :
LG DR4922V linijski DVD snimač, Mobitel Motorola C550 s kamerom, knjiga Microsoft.NET, knjiga Vražja utroba, knjiga Kuma Slava, brat i krava, knjiga Godine prve-zašto su važne, knjiga Od abecede do žirafe, knjiga Oči na gradeli , godišnja pretplata na enciklopedijski časopis Drvo znanja, godišnja pretplata na časopis Enter.


Javno izvlačenje nagrada održat će se na štandu 1b u 6.paviljonu Zagrebačkog velesajma, 13.11.2004. u 18 h, u nazočnosti tročlane komisije.
Imena dobitnika biti će objavljena u dnevnom tisku najmanje osam dana od izvlačenja nagrada.

komentiraj (0) * ispiši * #

PROFIL na Interliberu

No, ni sve iz prethodna dva teksta još nije sve jer ima na Interliberu još puno lipih stvari, kao naprimjer promocije Profilovih izdanja koje će se održavati na velikoj pozornici u paviljonu 6, te na Profilovom štandu 1D, i to prema slijedećem rasporedu:



VELIKA POZORNICA, paviljon 6 :


UTORAK 9. 11.
u 18h

Kobno trojstvo, Noama Chomskog

Predstavljači: Pavle Kalinić i Ivo Banac

Moderator: Ivica Prtenjača


SRIJEDA, 10.11.
u 18h

Šumski duh, Gorana Samardžića

Gosti promocije: Zoran Ferić i Miljenko Jergović

Moderator: Ivica Prtenjača



SUBOTA, 13.11.
u 12 h

Predstavljanje triju naslova iz nove Profilove biblioteke nazvane

Velimir Visković bira za Vas:

Odbor za sreću, Pavla Pavličića

Katarina, paun i jezuit, Drage Jančara

Modrobradi, Kurta Vonneguta

Predstavljači: Velimir Visković, urednik biblioteke,
Pavao Pavličić i Drago Jančar, autori,
Andrea Zlatar i Jagna Pogačnik, kritičarke

Moderator: Ivica Prtenjača



PROFILOV ŠTAND 1D, paviljon 5


SRIJEDA, 10.11.
u 12 h

Druženje s poznatom televizijskom voditeljicom Uršulom Tolj i potpisivanje njene nove knjige – Šaptalica



ČETVRTAK,11.11.
u 12 h


Druženje, predstavljanje i potpisivanje nove knjige – Išmail – beogradskog autora Vladimira Arsenijevića čiji su romani prevedeni na više od 20 jezika.



PETAK, 12.11., 12 h


Druženje s poznatim književno-kulinarskim majstorom Veljkom Barbijerijem , potpisivanje Kuharskog kanconijera 1 i 2, najava Kuharskog kanconijera 3 te degustacija jela iz knjige



komentiraj (2) * ispiši * #

"Dani knjiga koje nikada nećete kupovati na kiosku"

ponedjeljak , 08.11.2004.


Kao što u prethodnom tekstu rekoh, sve ono nabrojano tek je djelić ukupnih događanja ovogodišnjeg Interlibera. Dokaz tomu je i program koji je za posjetioce priredio zagrebački nakladnik Meandar, nazvan Dani knjiga koje nikada nećete kupovati na kiosku.

Radi se o čitanju Meandrovih autora, koje će se održavati svakog dana sajma (od 09. - 13.11.) na Meandrovom štandu 6 b, smještenom u paviljonu 6.

Meandrovi autori čitati će ulomke iz svojij novih djela po ovom redoslijedu :



utorak 9. 11. u 13 h: Miroslav Mićanović:zbirka priča TRAJEKT

srijeda 10. 11. u 13 h: Kemal Mujičić Artnam:zbirka priča RAD NA CRNO

četvrtak 11.11. u 13 h: Jasmin Imamović: roman OBOŽAVATELJ TRENA

petak: 12.11. u 13 h: Edo Popović:roman PLESAČICA IZ BLUE BARA

subota: 13.11. u 13 h: Ivana Sajko: drama ŽENA BOMBA



Svi ste pozvani...

komentiraj (0) * ispiši * #

Događanja na Interliberu


Ako niste znali, vjerujte bez šale, od sutra 09.11. pa do subote 13.11. na Zagrebačkom velesajmu održavati će se tko-zna-koji-već-po-redu Interliber. Tko ne zna - radi se o najvećem sajmu knjige u Rvata.
A ja si dadoh truda te vam u nastavku donosim neka od događanja kojima ćete moći prisustvovati.


U utorak, devetog studenog, dakle sutra, točno u 13 h slijedi svečano Otvorenje Sajma knjiga, dva sata kasnije (15 h) VBZ će predstaviti svoje novo izdanje , knjigu "Hvala ti, ljubavi", autora Bruna Šimleše, a u 18 h (slovima: osamnaest sati) , u organizaciji Profil-a, održat će se promocija knjige "Kobno trojstvo", autora Noama Chomskog. U isto vrijeme ( 18 h) Autorska kuća organizira svečano otvaranje izložbe hrvatske ilustracije za djecu i mlade.

U srijedu desetoga studenog u dvanaest sati Faust Vrančić će održati prezentaciju Integracijskih Usluga KIS-a za nakladnike – BIP baza, dok u 14 h u organizaciji VBZ-a slijedi promocija knjige pjesama "Zvonjelice für Cvite", autora Tahira Mujičića, a u petnaest Miljenko Jergović predstavalja svoju novu zbirku priča "Inšallah Madona, inšallah". Termin 16 h u srijedu, četvrtak i petak rezerviran je za Poslovno udruženje izdavača i knjižara BiH, koji će predstavljati nakladnike iz susjedne nam BiH , ovogodišnje zemlje-partnera Interlibera, a u sedamnaest sati (iste te srijede) Autorska kuća će predstaviti hrvatske pisce znanstvene fantastike.

U četvrtak 11.11. točno u podne, u organizaciji Naše djece, povodom pedeset i pet godina izlaženja, održat će se promocija dječjeg lista Radost, dok će u isto vrijeme (12 h) VBZ objelodaniti ovogodišnjeg pobjednika natječaja za najbolji neobjavljeni roman kojemu ide nagrada od 100 tisuća kuna. Od 17 – 18 h , u organizaciji AGM-a, Renato Baretić potpisivati će svoju višestruko nagrađivanu i od kritičara i čitatelja hvaljenu knjigu "Osmi povjerenik", a istovremeno će (u 17 h) rukometni trener Lino Červar predstaviti svoju knjigu "Od Učke do Olimpa", u organizaciji Teovizije.

Pretposljednjeg dana festivala, u petak, u jedanaest sati Faust Vrančić prezentira KIS za knjižare i knjižničare, a točno u podne Autorska kuća predstavlja hrvatske pisce za djecu i mlade i promovira biblioteku Novi grafiti. Vrijeme od 17 – 22 h rezervirano je pak za Zajednicu knjižara i nakladnika Hrvatske, dok će od 17 –21 h Grupacija Novi BiH izdavači organizirati predstavljanje autora Miljenka Jergovića, Marka Vešovića, Faruka Šehića, Fadile Nure Haver, Jozefine Dautbegović, Envera Kazaza, Zdenka Lešića, Asmira Kujovića, Amira Misirlića, Selvedina Advića, Veselina Gatale…

Posljednjeg dana festivala, u subotu u jedanaest sati, u organizaciji Biovege, predstavit će se knjige "Pilates obećanje" i "Mirisi i okusi Makronove", a Znanje će sa početkom u 11 h i u 14 h organizirati predstavu za djecu Ivane Brlić-Mažuranić : “Kako je Potjeh tražio istinu” u izvođenju Putujućeg kazališta mladih iz Varaždina. Točno u podne Durieux će predstaviti roman "Hansenova djeca" autora Ognjena Spahića, a u šesnaest Alfa će promovirati knjigu "Sindrom napetosti" poljskog autora Janusza L. Wisnewskog.
U osamnaest sati bit će svečano zatvaranje izložbe hrvatske ilustracije za djecu i mlade, dodjela nagrade žirija i dodjela nagrade publike, u organizaciji Autorske kuće, a ista će udruga u osamnaest i trideset održati tribinu o položaju hrvatskih ilustratora za djecu i mlade danas.


No, sve je to samo djelić događanja koji će se održavati u sklopu Interlibera... i zato, nemoj da netko ne dođe!



komentiraj (0) * ispiši * #

KRITIKA : Paul Auster - Otkrivanje samoće (izd. Geopoetika, Beograd, 2000.)

subota , 06.11.2004.


Nižepotpisano piskaralo, ako niste znali, veliki je fan Paula Austera. Kako moj nezasitni čitalački apetit nikako ne mogu utažiti dosadašnje četiri knjige tog izvrsnog njujorškog pisca objavljene u hrvatskom prijevodu, posegnuo sam za beogradskim izdanjem jedne Austerove knjige, o kojoj raspredam u nastavku.



KRITIKA : Paul Auster - Otkrivanje samoće (izd. Geopoetika, Beograd, 2000.)

Otkrivanje samoće Auster je napisao daleke 1982. godine i ta je knjiga njegov kratkotrajni otklon od fictiona ka autobiografskoj prozi. Preciznije, rečena knjiga je ustvari svojevrsna Austerova filozofska fragmentarna memorabilija, sastavljena od dva dijela, a inspirirana smrću autorova oca.

Prvi dio naslovljen "Portret nevidljivog čovjeka" sačinjavaju Austerove reminiscencije na oca, vječno duhom odsutna samotnjaka, velikog introvertita i pravog "lone wolfa". U tom dijelu knjige Auster na papir iznosi svoja sjećanja na oca i dojmove koje ta sjećanja pobuđuju, i te stranice predstavljaju svojevrsnu inventuru njihovog međusobnog odnosa tokom Paulovog odrastanja, ali i inventuru emocija koje tim prisjećanjem iskrsavaju.
Njihov odnos prvenstveno je bio obilježen Austerovom nemogućnošću komunikacije sa ocem, uzrokovanom očevim odsućem želje i potrebe za komunikacijom, i to ne samo sa sinom nego uopće sa okolinom. Austerov otac bio je čovjek toliko učahuren u svoj unutrašnji svijet da Paul u jednom trenutku zaključuje da "kao i sve ostalo u njegovom životu i mene je vidio isključivo kroz koprenu vlastite samoće". Tako saznajemo da se radilo o pojedincu duhom u potpunosti odvojenom od okoline u kojoj obitava, i ustvari, iako stalno okružen ljudima, Austerov otac je svoj život proživio u neprestanoj samoći i kontemplativnosti, a bilježenjem svojih sjećanja Auster nastoji sačuvati očev život od rasplinuća i izvući tog čovjeka iz koprene guste magle samotnosti kojom se za života ogrnuo.

Auster u obliku kratkih fragmenata baca svoja sjećanja na papir i ona su u takvom obliku ovdje i objavljenja, a to umnogome liči na pisanje pisma, direktno iz srca, bez naknadnih uljepšavanja i većih korekcija. Međutim, uz reminiscencije bilješke su prepune i razmišljanja o samom procesu pisanja kao i o fenomenu sjećanja, postupku kojime se slike iz prošlosti izvlače iz podsvijesti.

U drugom dijelu naslovljenom "Knjiga sjećanja" Auster piše o sebi, i to nimalo slučajno - u trećem licu, ali također i o svom odnosu sa vlastitom obitelji, a naročito sa sinom Danijelom, te se kod čitatelja neizostavno javljaju određene usporedbe i paralele sa odnosom, u prvom dijelu knjige opisanom, pisca i njegova oca. Također se vrlo često Auster ovdje dotiče i tema sudbine i slučajnosti kojima je život svake jedinke ispunjen, a te su slučajnosti nerijetko u velikoj mjeri veoma začudne i iznenađujuće. Kako bi to potvrdio, on pripovijeda o svom boravku u Parizu i iznenađujućoj spoznaji da je igrom nevjerojatne slučajnosti boravio baš u istoj sobi (!) u kojoj je bio i njegov otac tokom svoga obitavanja u tom prelijepom gradu.

Opisujući odrastanje svoga sina Danijela, Auster se prisjeća i svojih doživljaja iz djetinjstva i mnogobrojnih sličnosti u postupcima sebe i sina u sličnim situacijama, a piše i o relativnosti memorije, te iznosi svoja promišljanja o svijetu i o životu u njemu te o ulozi književnosti pri oblikovanju slike o svijetu koju u sebi nosimo. Uza sve to najzanimljivijim dijelom knjige ipak se ispostavljaju autorova promišljanja o magiji sjećanja i nestvarnosti cjelokupnog čovjekovog života kao takvog, jer sjećanje, po Austeru, nije ništa drugo doli imaginacija već proživljenih iskustava i njihovo izvlačenje iz mentalne arhive, a svakodnevnim nesvjesnim činom pohranjivanja svojih iskustava u to memorabilno skladište i cijeli naš život postupno prelazi u fazu imaginarnog, nestvarnog.

Na stranicama ovoga dijela knjige do izražaja dolazi i Austerovo književnokritičarsko umijeće jer tu pronalazimo fascinantne fragmente u kojima se on, ponukan čitanjem Pinokia svome sinu, upušta u analizu tog Collodievog djela i iznenađuje iznimno lucidnim objašnjenjima nepobitne genijalnosti tog naizgled minornog djelca. Istodobno Auster argumentirano obrazlaže i neprijeporne slabosti Disneyeve crtanofilmske verzije Pinokia, a na stranicama na kojima se dotiče Šeherezade i Tisuću i jedne oći, Auster promišlja samu bit književnosti i spisateljskog stvaranja.

Čitajući ovaj dio knjige mi polako uviđamo zašto Auster o sebi piše u trećem licu, kao da govori o nekome drugome, te postupno shvaćamo zašto je potrebno napraviti odmak od sebe da bi se sebe moglo dokučiti, te zajedno s autorom zaključujemo kako je i svako sjećanje ustvari gledanje nekog izmaštanog, imaginarnog svijeta u kojemu sami sebe promatramo kao nekog drugog, kao nekog glumca koji se bakče našom ulogom, a njegova je gluma najčešće nažalost samo loše šmiranje i preglumljavanje – pri čemu nema šaptača da nam pomogne, redatelj je pijan pa nema tko da nas usmjeri, svaki je događaj premijera, i niti reprize u kojoj bismo greške ispravili također, nažalost, nema. Ali ipak se tješimo da to nije ništa strašno - samo loš glumac u za sebe prevelikoj i preteškoj ulozi ...
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2004.)


komentiraj (2) * ispiši * #

Kome idu Frakturine knjige?

petak , 05.11.2004.


Dana 15.10 obavijestio sam vas o nagradnom upitniku nakladničke kuće Fraktura.
Tko je pazio na satu, iskoristio je svoju priliku te je učestvovanjem u upitniku došao u priliku da osvoji nagradu. Rok za ispunjavanje upitnika na internetskim stranicama Frakture je istekao, što znači da su dobitnici nagrada izabrani.

A jeste li upravo vi jedan od 3 sretnika koji su dobili komplet Frakturinih izdanja ili ste pak među 50 srećkovića na čiju će adresu uskoro stići jedna Frakturina knjiga po vlastitom izboru, saznati možete evo upravo na ovome linku.

Nagrađenima Knjiški Moljac želi ugodno čitanje!

komentiraj (3) * ispiši * #

Knjiga za kauč (plažu)

Ajmo korak po korak : svoj pogled sa ovih redaka svrnite nadesno i onda zaskrolajte malo prema dolje. Jeste? OK, nadam se da ste onda pronašli onaj, krasnim svjetloplavom slovima ispisan, linkKnjiga za kauč (plažu). E vidite, upravo će o tome sada biti riječi.

Radi se o sajtu-prijatelju bloga kojega upravo čitate. Kreator sajta i autor svega što se na njemu nalazi je Davor Šišović koji sebe predstavlja na slijedeći način

rodjen sam 1965. godine u Pazinu, živim i radim u Pazinu kao novinar regionalnog dnevnog lista "Glas Istre". Osobne i profesionalne sklonosti usmjerene su mi k svim oblicima istarske tradicije, nasljeđu, običajima, povijesti, dijalektima, osobitostima i atrakcijama koje Istru čine jednim od najljepših kutaka na našem planetu.


Na svom sajtu Knjiga za kauč (plažu) Davor Šišović objavljuje tekstove koje mu prethodno izađu u istoimenoj rubrici subotnjeg priloga Zoom, dnevnog lista Glas Istre. Dvosmislenost imena Davor objašnjava činjenicom što se rubrika pojavila u ljetno vrijeme pa je nazvana Knjige za plažu, a kad zahladi, rubrika mijenja ime u Knjige za kauč.
U svojoj novinskoj rubrici (kao i na sajtu) Davor predstavlja knjige koje preporučuje za čitanje na plaži ili kauču, svejedno. Uz to Davor napominje kako će
nastojati ne prikazivati naslove s atributom mainstream hitova, nego isključivo knjige domaćih autora, djela koja su fantastičnog ili znanstveno-fantastičnog ugođaja (iako to neće biti isključiv uvjet), odnosno romane ili zbirke priča koje su mu se toliko svidjele da zaslužuju preporuku.


Osim toga Davor posebno naglašava kako se ne radi o književnim kritikama nego je riječ tek o pokušaju popularizacije čitanja.

Privuče li vas neka Davorova preporuka za dojmove (a i za vaše nove preporuke) na raspolaganju vam je na e-mail adresi davor.sisovic@pu.htnet.hr.

Do sada na svoj sajt Davor je uvrstio tekstove o ukupno 59 domaćih proznih naslova pa, želite li za promjenu pročitati štivo nekog domaćeg autora, klikom na Knjiga za kauč (plažu) možete pogledati što u tu svrhu Davor Šišović ima za preporučiti...


komentiraj (4) * ispiši * #

Natječaj za kratku priču

četvrtak , 04.11.2004.


U više sam vas već navrata upozoravao na razne natječaje putem kojih možete ispucati svoju kreativnost, ali i okušati sreću, pa možda kapne i pokoja kunica. Sa tom praksom nastavljam te vam donosim propozicije jednog natječaja za kratku priču, sa nagradama u nimalo zanemarivim iznosima :


U cilju promicanja kulture pisane riječi tvrtka Mea Media d.o.o. i redakcija lista Novi Varaždinec raspisuju Prvi Varaždinski natječaj za kratku priču.

Natječaj je otvoren od 10. lipnja 2004. do 9. lipnja 2005. godine.

Na natječaj se primaju neobjavljene kratke priče, opsega od 1 (jedne) do 8 (osam) kartica teksta. Kartica teksta sadrži najviše trideset redaka sa šezdeset slovnih znakova po retku, uključujući razmake.

U svakom broju lista, odnosno jednom tjedno, Novi Varaždinec objavit će jednu ili dvije kratke priče koje zadovoljavaju navedene kvantitativne uvjete te kvalitativne kriterije uredništva. Svaki autor svakog tjedna ima pravo poslati jednu priču.

Organizator zadržava pravo objavljivanja priča bez obzira na tjedan u kojem su poslane, a priče pristigle potkraj roka natječaja mogu biti objavljene naknadno i prebačene u konkurenciju natječaja za sljedeću godinu. Veći lektorski i redaktorski zahvati obavit će se u dogovoru s autorima.

Pristup ovisi o autoru – priče mogu biti realistične, fantastične, humoristične, satirične, erotske ili kakvog drugog žanra. Tematika priča nije određena, a priče se mogu (ali i ne moraju) temeljiti na stvarnim događajima, s time da se preporuča izbjegavanje spominjanja imena stvarnih osoba, osim u svrhu dočaravanja vremenskog i prostornog konteksta.

Priče mogu biti pisane štokavskim standardom, kajkavštinom, čakavštinom ili kombinacijom ovih jezičnih izričaja. Uporaba stranih jezika dozvoljena je samo u kraće citatne ili stilističke svrhe. Pravo sudjelovanja imaju svih državljani Republike Hrvatske i svi državljani drugih zemalja koji pišu navedenim hrvatskim jezičnim izričajima, bez obzira na to jesu li do sada objavljivali književne radove.

Ocjenjivački sud, koji će sačinjavati eminentni hrvatski književnici, književni stručnjaci i predstavnici uredništva, dodijelit će trideset dana nakon zatvaranja Prvog Varaždinskog natječaja za kratku priču na posebnoj svečanosti tri nagrade autorima najboljih, u Novom Varaždincu prethodno objavljenih priča pristiglih na natječaj.

Nagrade autorima najboljih priča su:

1. 5000 kuna i osobno racunalo
2. 3000 kuna i laser-printer A4 formata
3. 2000 kuna

Odluke ocjenjivačkog suda su konačne. Organizator zadržava pravo objave najboljih priča u posebnom izdanju (knjizi) bez pristanka autora i dodatne naknade.

Priče se šalju na adresu:
Mea Media d.o.o.,
Redakcija lista Novi Varaždinec
Ulica Kralja Petra Krešimira IV. 6a,
42 000 Varaždin.

Iznad naslova priče autori moraju navesti puno ime i prezime, adresu stanovanja, telefon, jedinstveni matični broj, broj žiro-računa i naziv banke u kojem je otvoren.

Radovi se ne vraćaju.


To bi bilo to... a Knjiški vam moljac svima želi puno sreće!




komentiraj (2) * ispiši * #

Dragutin Tadijanović danas slavi 99. rođendan!


Neću vas daviti sa biografijom, neću vam nabrajati nepregledno mnoštvo objavljenih zbirki pjesama niti ću spominjati ijednu od brojnih nagrada koje je Tadija u svom dugom stvaralačkom vijeku do sada zaslužio.
Umjesto svega toga donosim vam dvije vjerovatno najpoznatije slavljenikove pjesme.

Uživajte:


BALADA O ZAKLANIM OVCAMA

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom ... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.

Kolašin (Crna Gora; Kasarna), 27. srpnja 1930.


DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Rastušje, kolovoz 1931.




komentiraj (1) * ispiši * #

Zašto je dobro čitati svome djetetu?

srijeda , 03.11.2004.


Internet sajt www.roda.hr namijenjen je svim roditeljima i prepun je savjeta kojima stručnjaci okupljeni oko sajta žele olakšati roditeljstvo, ali i roditelje uputiti u tajne pravilnog odgoja i podizanja djeteta. Između ostaloga Roda tako ističe i važnost čitanja, a u nastavku vam prenosim cjelovit njihov članak na tu temu :


Želite li da vaše dijete zavoli čitanje, neke korake morate poduzeti već u doba kada ono čini svoje prve korake.
Čitanje djeci jedna je od onih aktivnosti koje se prenose iz naraštaja u naraštaj i svako dijete u njoj uživa. Zajedničko čitanje slikovnica, kratkih priča i sl. izvrstan je početak za razvoj predčitalačkih vještina. Često se roditeljima čini da je čitanje rezervirano samo za doba polaska u školu, ali pritom zaboravljaju da je to prirodan proces koji počinje s prvim izlaganjem pisanom tekstu.

Priča ima i čudesnu ljekovitu moć.
Problemske slikovnice mogu pomoći u rješavanju manjih problema. Slušajući i gledajući situacije u kojima su imaginarni junaci uspjeli prebroditi životne probleme, djeca uče riješiti vlastite problemske situacije.
Pitate se kada čitati? Odgovor je – uvijek, čitati možete djetetu dok čekate u redu za liječnika, u pauzi igre u parku ili već tradicionalno – pred odlazak na spavanje.
Pitate se i što čitati? Veliki je broj slikovnica na našem tržištu, a pravilo je da, što je dijete mlađe, slikovnica treba imati više slika.
Želite li djetetu omogućiti susret s velikim brojem različitih slikovnica i knjiga, upis u dječju biblioteku mali je korak koji vas vodi prema zavodljivom svijetu knjiga za djecu ili o djeci.

Zašto je dobro čitati svom djetetu?

Roditelj koji čita svom djetetu, potiče osjećaje uzajamnosti i bliskost.
Čitajući djetetu, potičemo spoznaju i razumijevanje tuđih i vlastitih osjećaja.
Čitajući, potičemo prihvaćanje i uvažavanje socijalnih načela i odnosa.
Čitanjem potičemo razvoj djetetova govora.
Čitajući, potičemo razvoj djetetova zapažanja i pamćenja.
Čitajući djetetu, potičemo zaključivanje i usvajanje pojmova.
Čitanjem potičemo djetetovu kreativnost i kritičko razmišljanje.
Čitajući djetetu, pripremamo ga za samostalno čitanje.

Kako čitati djetetu, a da u tome nalazite zajedničko veselje i korist?

Knjigu najprije pročitajte sami. Kad znate što slijedi, čitat ćete s više živosti i lakše ćete u čitanje uključiti i dijete.
Dozvolite djetetu da samo odabere što ćete mu čitati. Nemojte se iznenaditi kad višekratno poželi čitanje iste priče. Znači da je želi zapamtiti.
Dok čitate, dijete vam treba sjediti u krilu ili vrlo blizu vas kako bi osjetilo bliskost.
Pri čitanju se valja udobno smjestiti i isključiti izvore ometanja (radio, TV).
Mala djeca posebno uživaju u čitanju ako mogu pratiti slike. Držite knjigu na prikladnoj udaljenosti kako bi dijete moglo razgledati slike.
Čitajte polagano, sporije nego što inače govorite kako bi dijete moglo pratiti misao i zapamtiti pročitano.
Kad dijete poželi, dozvolite mu da samo "čita" knjigu, izmišljajući priču, a vi slušajte.
Što je dijete mlađe, priča treba biti kraća, jer će djetetova pažnja brže odlutati. Poštujte djetetove želje i prekinite priču u trenu kada dijete više nije zainteresirano za slušanje.
Čitanje ne smije trajati predugo kako se dijete ne bi zamorilo i kako bi uskoro ponovno poželjelo da mu čitate.

Upamtite: smisao čitanja je u užitku.

komentiraj (1) * ispiši * #

Miris suhih ruža

utorak , 02.11.2004.

Zagrebački Celeber upravo je objavio autobiografski roman Tima Lotta pod naslovom Miris suhih ruža.

U romanu za kojega je 1997. g. dobio nagradu JR Ackerly Prize za autobiografsku knjigu Tim Lott govori o smrti svoje majke i svojim načinom suoačavanja s time.
"Možda je tuga neka vrsta neizvjesnosti. Ulovi te kad si sam i drži te nesigurnim dok netko do koga ti je stalo odlazi ili umire. Tada znaš da budućnost više neće biti ista kao prošlost, ali nemaš informacija o tome kako će ona izgledati. U mraku si i ništa te ne može nagovoriti da gledaš pozitivnije – takve stvari će se s vremenom dokazati".

O knjizi :
Ovo je vrsta knjige koja Vas navodi da počnete davati smisao mjestima i ljudima iz svoga života. U svom laganom i pažljivom putu, Lott razvija pouzdane znakove melankolije i zemljopisnu kartu izmiješanih problema na putu kojim je prolazio cijelog svog života sa lijepim i zamršenim mjestima u svojoj vlastitoj glavi i srcu.

O autoru :


Tim Lott studirao je povijest i političke znanosti na Ekonomskom fakultetu u Londonu.
Osnovao je nekoliko uspješnih poslova i radio kao komentator na radiju, urednik časopisa i televizijski producent.
Napisao je Miris suhih ruža (Celeber, 2004.), koji je 1997. god. osvojio nagradu JR Ackerley za autobiografiju, Blue iz White Cityja (Celeber, 2002.), koji je 1999. god. osvojio nagradu Whitbread First Novel, te roman Rumours of a Hurricane (2002.), s kojim je bio nominiran za nagrade Whitbread Novel Award 2002. i Encore Award 2003.
2003. god. objavljuje roman The Love Secrets of Don Juan, a najnoviji roman, Untitled Novel, biti će objavljen 2005. god.
Tim Lott živi u četvrti Notting Hill u Londonu

komentiraj (4) * ispiši * #

Intimni dnevnik George Sand

ponedjeljak , 01.11.2004.


Kako se bliži Interliber, tako izdavači u sve većem broju na tržište izbacuju nove naslove.
Hrvatsko filološko društvo ovih je dana u suradnji sa zagrebačkim Disputom objavilo, ako se ne varam, svoj 4 naslov u zadnjih nekoliko mjeseci. Radi se o knjizi autobiografskih zapisa George Sand koju će vam ponajbolje predstaviti urednica biblioteke Na tragu klasika u sklopu koje je knjiga objavljena, Jadranka Pintarić :



George Sand :
Intimni dnevnik i drugi autobiografski tekstovi

Odabrala i s francuskoga prevela Marija Paprašarovski

Izdavač : Hrvatsko filološko društvo i Disput
Biblioteka Na tragu klasika

Ona je imala dvadeset i devet godina i već je bila slavna, priznata spisateljica koja se uzdržavala svojim perom. Njemu su bile dvadeset i tri i bio je mlad pjesnik koji mnogo obećava. Premda je i sama već u početku njihova poznanstva ustvrdila kako su odveć različiti a da bi mogli biti zajedno, ljubav se rodila. I tako su 12. prosinca 1833. George Sand i Alfred de Musset zajedno krenuli put Venecije – čime je otpočela jedna od najromantičnijih ljubavnih priča 19. stoljeća.
Hotel Danieli bio je poprištem pustolovine mletačkih ljubavnika, o kojoj su poslije pisali drugi književnici (Paul de Musset, Louise Colet, Spoelberch de Lovenjoul, Paul Mariéton, Marice Donnay, Anatole Feugčre). Nije idila žarke ljubavi dugo potrajala jer je prvo nju bolest bacila u postelju, na što je razmaženi dandy neprimjereno reagirao, davši se u potragu za drugima ženama i prodavačicama ljubavi. U svađi je George nazvao "utjelovljenjem dosade, sanjalicom, smiješnom ženom, redovnicom". I još gore od toga, kazao je: "Žao mi je, George, to je bila greška, ne volim te." Premda je bila povrijeđena i ranjena, odgovorila mu je: "Nema više ljubavi među nama, a zapravo je nikada nije ni bilo." Potom je on pao u postelju, ali ona je njega predano njegovala, olakšavši si posao sa šarmantnim venecijanskim liječnikom…
I premda su prekidali i mirili se nekoliko puta, nisu se razumjeli. No, venecijanska ljubavna priča mnogo je zamršenija i trajno je utjecala na mladoga pjesnika, a bogme je i inače vedroj, staloženoj radoholičarki Sandovoj zadala mnogo boli. Tako su nastale stranice njezina Intimnog dnevnika na kojima iskreno, čuvstveno, poetično opisuje svoje duševne boli zbog slomljena srca. Svi ljubavnici svijeta svih vremena jednako pate – sa Sandovom. Stoga je njezin dnevnik posve suvremeno štivo.

Književna karijera Aurore Dudevant počela je 1831. kada je stila u Pariz, ostavivši muža i brak u koji se razočarala. Rođena spisateljica, brzo se probila – iako je prvim knjigama šokirala i kritiku i čitateljstvo. Pod pseudonimom George Sand pisala je za novine, ali ubrzo počinje pisati i proze, da bi već s prvim romanom stekla slavu i novčanu neovisnost. Pisala je gotovo pola stoljeća, svaki dan, bez iznimke, barem desetak stranica. No, čini se kako su je ponekad bolje pamtili po njezinim ljubavnim dogodovštinama, tada neprimjerenu društvenom ponašanju, buntovništvu, pa možda i feminizmu. Odijevala se kao muškarac jer je držala kako je ta moda praktičnija. Ošišala se kratko, pušila cigare i bila prilično slobodoumna.

A kakva je bila u teškim životnim situacijama razvidno je i iz neobična, nadasve zanimljivog i poučnog teksta Zima na Majorci, koji je s jedne strane može žanrovski odrediti kao putopisna proza, ali zapravo ima mnoge elemente autobiografskog zapisa, fikcionaliziranja biografije, poetskog pomaka u njezinu djelu. Upravo je taj odabir Marije Paprašarovski u svezak neprevedenih djela Sandove, pun pogodak. Zbog prve verzije tog teksta su je napadali (jer se nije osobito lijepo izrazila o domaćem stanovništvu, a i mnoge je druge pogodila u slabo mjesto), ali u njemu je sažela mnogo od svoga svjetonazora, životne žilavosti, odnosa spram drugih (u ovom slučaju primjerice Chopina – kojeg štiti promjenom imena i izbjegavanjem spolnog određenja), velikodušnosti i spisateljske umješnosti (pa i kad svoj tekst posve suvremeno dopunjuje tuđim citatima).

O raznolikosti izbora, ali i rasponu pera i imaginacije George Sand, govori tako i Zimska priča o mladenačkoj zgodi u vrijeme karnevala, dok Svakidašnji razgovori vrckavo opisuju društveni život i njegove likove onoga doba.
I na kraju, imamo sliku zrele žene, politički opredijeljene u doba društvenih previranja, koja je stekla spokoj mudrosti i golemo životno iskustvo, koja voli svoju obitelj, ali ne zanemaruje sebe, a osobito ne svoj poziv i svakodnevno pisanje.
Jadranka Pintarić, urednica izdanja



komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>