John Williams rođen je u Cardiffu 1961. godine. Početkom osamdesetih intenzivno je živio punk i ska glazbu. Radio je kao glazbeni i književni kritičar u mnogim važnim britanskim novinama. Objavio je knjige Into the Badlands (1991.), Faithless (1997.), Pet pubova, dva bara i noćni klub (1999.), Povratak u Cardiff (2000.), Princ od Walesa (2003.) i Temperance Town (2004.). Živi u Cardiffu.

KRITIKA : John Williams - Povratak u Cardiff (izd. Fraktura, 2003.)

Moram priznati, prije dvije godine prilikom čitanja zbirke priča Pet pubova, dva bara i noćni klub (izdanje Hena.com, 2001.) velškog književnika Johna Williamsa, ni ne slutih da se radi o početnoj knjizi trilogije. Upravo zato, prije čitanja Povratka u Cardiff (odnosno druge knjige te Williamsove trilogije) posegnuh u knjižnici ponovo za spomenutim prequelom, te ga još jednom pročitah. To i vama savjetujem jer, iako se svaka od njih može čitati zasebno i bez čitanja prethodne, ipak su nam likovi puno Povratka u Cardiff bliži upoznamo li se sa njima prethodno čitajući prvu knjigu trilogije.

U slučaju knjige Pet pubova, dva bara i noćni klub radilo se o zbirci priča koje povezuju brojni likovi koji se iz priče u priču prošetavaju, dok svaka od njih ima svog nosećeg protagonista čijih smo dogodovština svjedoci. Sve su to ljudi s margine, autsajderi: prostitutke, alkoholičari i narkosi, dileri i sitni kriminalci, koji tvore polusvijet velškog glavnog grada i inventar su ugostiteljskih objekata iz naslova zbirke, te se radnja svake priče odigrava upravo u jednom od spomenutih pubova, barova ili noćnom klubu.
U sequelu Povratak u Cardiff Williams formu kratkih priča zamjenjuje romanom, a baš poput Tribusona u njegovom crnohumornom Klubu obožavatelja ili pak kao u Kasdanovom filmu The Big Chill, škvadru iz prošlosti ponovo okuplja smrt i sprovod zajedničkog im prijatelja.
Tako su tu ponovo i seksipilna Tyra, opaki Kenny i karizmatični Pukovnik, kao i muškobanjasta svodnica Bobby (bez Rudija, nažalost), kuler Col i ostatak već nam (barem onima koji su Pet pubova... čitali) znane ekipe, ali i nekolicina novih, od kojih je jedan (Mazz) čak i noseći protagonist ovoga romana.

Smrt Charlieja - starog proslavljenog boksača i vođe one-hit ska banda Wurriyas, autor iskorištava osim u svrhu okupljanja stare škvadre još da u roman unese i dah suspensa jer njegovu smrt od overdosea obavija velom sumnje, zbog čega Mazz (koji je u prequelu bio tek ovlaš spomenut, a bivši je gitarist Charliejeva banda) kreće u avanturu razrješavanja misterije prijateljeve smrti.

Nažalost, upravo se elementi trilera pokazuju najlabavijom karikom ovog inače sasvim fino konstruiranog i tečno vođenog romana.

U romanu paralelno pratimo više rukavaca radnje koja se osim oko već spomenutog raspletavanja okolnosti Charliejeve smrti vrti i oko pokušaja ponovnog okupljanja banda, ali to otežava potraga za tajanstveno nestalim bubnjarom Emyrom koji je u međuvremenu postao prava rock-zvijezda (evidentna Williamsova posveta velškim rock herojima Manic Street Preachersima i njihovom nestalom samodestruktivcu Richieju). Isto tako svjedočimo i razbuktavanju nekih starih ljubavi, a sve je još ojačano i flashbackovima u 1981. godinu kojima dobivamo uvid u odnose i pretpovijest likova, ali nam istovremeno biva predočena i kronologija uspona i pada njihovog ska banda. Povratak u Cardiff tako postaje i svojevrsna posveta ska glazbi i tadašnjoj velškoj underground rock sceni, a čitatelj svjedoči jednoj tipičnoj priči o mukotrpnom prangijanju u garaži i trnovitom putu ka kratkotrajnoj slavi sumnjive vjerodostojnosti, u ovom slučaju heroja ulica grada Cardiffa, koji su i gotovo dvadeset godina kasnije još uvijek razapeti između nimalo glamurozne sadašnjosti i žuđene blistave ali nikad ostvarene karijere zvijezda.

U svojoj recenziji prve knjige ove trilogije (Pet pubova... ) Robert Perišić kaže da je "Williams dinamičan i tematski žestok kao Gifford, no s manje ironijske distance" a da "likove tretira toploironijski kao Hornby, od kojeg je brži i duhovitiji". S tim bih se tvrdnjama gotovo u potpunosti mogao složiti (Hornbyja ipak smatram duhovitijim), ali Perišićevu bih tvrdnju i nadopunio konstatacijom da u sequelu gotovo svu duhovitost iz prethodnika nadomješta dirljivost i osjećaj nostalgije.
Kad smo već kod Perišićeve recenzije, treba reći i to da je u ovom romanu Williams ipak nešto sporiji i manje dinamičan, što je, naravno, danak zamjenjivanju kratkih priča romanesknom formom, ali i ova njegova proza poput spomenute prethodne odiše tarantinovštinom i okusom pulpa.
Osim toga, Williams također vrlo uspješno spaja dva vremenska razdoblja (kraj ' 90.-tih i početak ' 80.-tih) te nam zorno predočava promjene nastale kod likova i njihovih suodnosa, ali svjedočimo i razvitku samog grada Cardiffa obilježenog neizbježnim malverzacijama novopečenih bogatuna sa sumnjivo stečenim novcem, što je i nama, miljama daleko od Walesa - jako dobro poznato. Inače trilogija je, vjerujem, gradu iz naslova i posvećena, a Cardiff je i sam, uz mnoštvo svojih šarolikih multi-kulti građana koji romanom prošetavaju, jedan od glavnih protagonista obadvije Williamsove knjige.

Perišić je potpuno u pravu i kada primjećuje da likovi "nisu srednjeklasno benigni poput Hornbyjevih" , ali, kako vidimo, svi oni ipak žude za bar donekle sređenim obiteljskim životom, te Williams i one naizgled najokrutnije među njima evidentno simpatizira i sitnim ih dirljivim epizodicama približava čitatelju te pokušava opravdati njihov način života i postupke (slučajevi Jasona Flahertyja i Jimmyja Fairfaxa).
Govoreći o likovima posebno treba istaći i veoma zanimljivo prikazane ženske protagoniste priče (naročito Tyra i Natalie) koje svojim nogama čvršće na zemlji stoje i po zrelosti su za dva koplja ispred svojih muških partnera.

Naposljetku, Williams izbjegava happy end (kao što to i sam život najčešće čini) te pušta Mazza da odjaše sam, u sumrak... nagoviještajući ipak da u takvom kraju leži neki novi početak.

A nama ostaje da se strpimo dok od Frakture ne dobijemo već najavljeni prijevod završne knjige trilogije (naslovljene Princ od Walesa) koja će sudbine dragih nam likova zaokružiti.
Iskreno se nadam, u njihovu korist...
(Napisao : Božidar Alajbegović, kolovoza 2003.)

Mirko Kovač rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu. Autor je sljedećih romana: Gubilište (1962), Moja sestra Elida (1965), Životopis Malvine Trifković (1971), Ruganje s dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Kristalne rešetke (1995), Rastresen život (1996).
Objavio je zbirke pripovijedaka Rane Luke Meštrevića (1971) i Nebeski zaručnici (1987); zbirke eseja Europska trulež (1986), Europska trulež i drugi eseji (1994) i Cvjetanje mase (1997), knjigu filmskih scenarija Okupacija u 26 slika i drugi scenariji (1990).
S Filipom Davidom objavio je Knjigu pisama (1998).
Izabrana proza u šest tomova objavljena je u Sarajevu 1990. godine.
Napisao je scenarije za filmove: Mali vojnici (1968), Lisice (1970), Muke po Mati (1974), Okupacija u 26 slika (1978), Dunavski znak / Usijanje (1979), Pad Italije (1982), Večernja zvona (1985), Dan za tetoviranje (1991)...
Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada među kojima treba istaknuti NIN-ovu nagradu (1978, 1986), Andrićevu nagradu (1980), Tucholsky Prize (1993), Herder Preise (1995). Knjige su mu prevedene na njemački, francuski, talijanski, engleski, švedski, nizozemski, poljski, mađarski, češki, slovački, slovenski i druge jezike. Živi u Rovinju kao profesionalni pisac.

Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 1951. u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije.
Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama, njezina djela prevođena su na njemački, nizozemski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Surađuje u listovima i časopisima za djecu i odrasle.

Muharem Bazdulj :


NJEGOŠEVA 16



well maybe we
could cut someplace of our own with
these drums and these guitars
BRUCE SPRINGSTEEN: No Surrender


U Njegoševoj 16 prije rata je bio nekakav glupi dom kulture u kojem su stari komunisti ugošćavali amaterska pozorišta iz lokalnih sela i kulturno-umjetničke ansamble iz gradova pobratima od Ajdovščine do Zaječara. Za nas je to bila tek ružna zgradetina u koju su nas izvodili s jutarnje nastave na programe što su bili, ako je moguće, dosadniji i od škole same. U prizemlju su bile brojne kancelarije i veliki bife, na prvom spratu velika pozorišna sala, na drugom spratu kino sala i konferencijska prostorija, a na trećem skladište.

Kad se zaratilo zgradu je najprije oslobodio Garijev bataljon, no za nekoliko mjeseci su ih - kako se govorili - subordinirali te ih sa ostalom vojskom smjestili u kasarnu. Zgrada je iznutra bila totalno derutna: namještaj izraubovan, zidovi prljavi, zahodi usrani, ali je bila prazna. Dok meni nije sinulo…

Mi smo se tad na početku rata okupljali u takozvanom havletu. A havlet je bio Šupkova garaža. Nije Šupak bio šupak ko čovjek, samo se zvao Ismar, pa je to Ismar postalo Ičmar pa Čmar pa Šupak. Auto je strado još prije rata pa su u garažu dopremljeni madraci, linija, televizor, video i stari komadorac. Prije rata su furka bili pornići, džointi, igrice i te stvari, al taman negdje kad je rat počinjo mi smo krenuli sa sviranjem. Dotadašnji je inventar izbačen, a u havlet su uselile gitare, improvizovana pojačala, bubnjevi, pape, mikrofoni. Nas desetak smo tu bili redovni: ja, Žuti, Miki, Šupak, Bole, Žacin, Roki, Prle, Zeko, Sekči, Vekac, Pajser, Korpa, a navraćali su i Zmija, Aki, Lovaš i ona njegova raja, ustvari cijela naša generacija. Ženskih nije bilo, ne zato što smo mi bili pederi, već što cure tu nismo htjeli upetljavat. Ovo je bila teritorija za svirku, ne za pičke.

Nismo tad još bili formirali nikakve bendove. Bilo je u zajebanciji na stotine bendova, al tako da je svaki od nas sviro bar u deset. Ja sam pjevo u Krvavom Krvavcu, Zvonima, Deliverenceu, sviro gitaru u Rutonjama, bubnjeve u Pink Sabath feat. Black Floyd, a s basom sam znao uletit u Čuturu kad nije bilo Sekčija. Instrumente smo odmah na početku proglasili zajedničkim, no nisu instrumenti bili problem. Mijenjali bismo se mi nekako da garaža nije bila premalena. I tako se ja jednom sjetim Njegoševe 16.

Nije se zapravo više zvanično zvala Njegoševa, makar smo je svi i dalje tako zvali. Čak i da smo se navikli na novo ime ulice zgradu bismo i dalje zvali Njegoševa 16. U gužvi jedne subote predveče ja sam kao za sebe izvalio da ne bismo svi stali ni u Njegoševu 16, a onda mi se lampice upališe. Žacin, viknem tipu s gitarom, što tvoj stari nama ne bi dao Njegoševu 16?

Stari od Žacinog je prije rata bio drot, šef SUP-a, pa mu je otud i sin dobio nadimak. U ratu je dobio titulu šef kriznog štaba što bi u prevodu sa ratnog jezika glasilo otprilike VD gradonačelnika. On je bio najviša vlast u gradu i mogao nam je komotno dat Njegoševu 16. Meni je to na početko djelovalo skoro pa nemoguće, al smo je na kraju i dobili. Išlo je to zapravo vrlo brzo: za mjesec-dva. Ne znam kakvim se trikovima Žacin koristio da nam omogući nešto tako famozno. Jednog nam je jutra samo rekao da kao formalno registrujemo muzičku sekciju pri gimnaziji i da ćemo dobiti Njegoševu 16. Uradili smo to i onda jedan dan samo otišli do općine po ključeve.

Kad mislim o Njegoševoj 16 zapravo se najradije sjećam tih prvih dana kad smo tek ušli. Zgrada je fakat bila sjebana, ali je nama bila najljepša na svijetu. Dva-tri dana smo samo letali gore-dolje diveći se prostranosti i mogućnostima koje su nam se pružale. U subotu ujutro je Žuti reko: Hajmo radit.

Crkli smo taj vikend, al priča je tad ustvari i počela. Počeli smo od govana, bukvalno: prvo smo očistili klozete. Smrdilo je pakleno, a ipak je zajebancija bila samo taka. Ja, Miki i Bole smo razvlačili Šupka da je logično da čiščenje govana bude njegov zadatak. Ovaj je pizdio, a nama je tako bilo lakše radit. Prskali smo okolo vodom iz šlaufa, a zatim brisali krpama, svi - bez izuzetka. Za par sati je sve blistalo. Onda smo krenuli čistiti ostale prostorije počev od prizemlja: krpe, metle, usisavači. Odustali smo od krečenja: dogovorili smo da zidove grafitima i slikama išaraju i iscrtaju Sekči i Prle jer je to njima najbolje išlo, al to je na redu bilo tek kasnije. Totalno razvaljen namještaj smo bacali, a onaj prljav i minimalno oštećen čistili, lakirali i popravljali.

Već poslije vikenda smo riješili prizemlje i prvi sprat, a u narednih pet dana je sve bilo gotovo. Iz škole smo letili do Njegoševe 16 i ostajali tamo do policijskog. Idući vikend su Sekči i Prle već počeli radit murale. Vekcov stari je držo automehaničarski servis plus radnju za auto potrepštine pa je on lako puhno pet-šest sprejeva u raznim bojama. Lako smo se dogovorili da svaki sprat treba imat svoju zidnu furku: u prizemlju su bili klasici, a sve su idejno osmislili Šupak, Žacin i Pajser (crteži Lennona, Jaggera, Morrisona, Dylana, stihovi iz njihovih pjesama, velika freska preko cijelog jednog zida na kojoj se niz padinu kotrlja gomila ogromnog okruglog kamenja, a krdo nekakvih buba bježi kroz otvorena vrata); prvi sprat smo sebi prisvojili ja, Miki i Bole: tu smo imali Nick Cavea, Leonarda Cohena, Tom Waitsa, Johnny Casha, Bruce Springsteena, a na najvećem zidu bila je savršeno preslikana ona korica Time-a s U2-om, čak je pisalo i ono Rock's Hottest Ticket, ali nije bilo malog Gorbačova u uglu; Sekči i Vekac su se najduže zadržali na drugom spratu jer su ga zajedno s Žutim i kreirali kao hram onih svojih novih alternativaca, oni su imali Nirvanu, Pearl Jam, Soundgarden, a na svakom koraku je pisalo Smells Like Teen Spirit (što je Žacin čito kao Smješaj nam fin špirit); treći sprat su dizajnirali metalci Roki, Prle i Korpa, al je manje zbog njihovog nedostatka mašte, a više zbog nedostatka spreja sav ovaj sprat ofarban u crno, a samo je bijelom bojom kaligrafski ispisan tekst Nothing Else Matters. Kad su Sekči i Vekac sve završili svi smo još jednom obišli cijelu zgradu. Još nam je u glavi bila slika one ruine pa je sve možda izgledalo i ljepše nego što je bilo. A bilo je prelijepo, neopisivo lijepo, mrak.

Već sutradan smo sav inventar iz havleta prebacili u Njegoševu 16. Gore na trećem spratu smo odlučili napraviti sobu za vježbanje. Pozorišna sala na prvom spratu trebala je postati sala za nastupe, kino-sala na drugom mjesto gdje bismo mi gledali filmove, a prizemlje naša, samo naša, kafana, kutak za cuganje i kreativnu šuplju. Miki je odnekud donio kafe aparat, Šupak je zbavio karton viskija, Bole je stotinjak najboljih filmova iz svoje videoteke prebacio u Njegoševu 16, a Roki je skonto kako da filmove s VHS-a projiciramo na platno. Ja, Korpa, Pajser i Žacin donijeli smo po grijalicu za svaku etažu. Imali smo sve.

U Njegoševoj 16 vrlo brzo su formirana tri benda koja će u imaginarnoj muzičkoj povijesti našeg grada zauzeti nezaobilazno mjesto: Melena, Some Lie and Some Die te Lisabon. Melenu su oformili Roki, Prle, Korpa i Aki, a ime je smislio ludi Korpa. On je išao u medicinsku i na nekom je času čuo da se krvava stolica naziva melena i otad je poludio za tim terminom. Njegova neprežaljena velika ljubav za kojom je pijan uvijek pizdio zvala se Melina i njemu je valjda ta sličnost nešto značila. Uostalom njihov najveći hit zato se i jest zvao Moju ljubav i krvavo govno dijeli samo jedno slovo. Korpa je pjevao, Roki je svirao gitaru, Prle bas, a Aki bubnjeve. Osim Korpinih tekstova koji su na autentični metalski način spajali pravdoljubivi gnjev i patetičnu sentimentalnost, najjači adut im je bilo Rokijevo gitarističko umijeće. Od svih nas iz Njegoševe 16 Roki je bio ubjedljivo najbolji gitarista, a njegove su solaže impresionirale sve nas, makar nam mnogima ta vrsta muzike i nije pretjerano prirasla za srce. Some Lie and Some Die je bio bend petorice: Žutog, Sekčija, Vekca, Žacinog i Šupka. Žuti je bio vokal, gitare su svirali Vekac i Žacin, Sekči je bio na basu, a Šupak na bubnjevima. Njih je krstio Žuti po naslovu neke knjige koju je vidio na sestrinoj polici. Žuti je, inače, osim po nadimku koji je aludirao na boju njegove kose bio poznat i kao lažov. Bio je jedan od onih ljudi koji lažu larpurlartistički, odnosno zbog uživanja u laži, a ne zbog nekakvog koristoljublja. On je bio onaj tip čovjeka koji iziđe vani i kaže, recimo, kako je sad na vijestima bilo da se Kusturica vratio u Sarajevo. Mi tad dva sata pričamo o tome, tvrdimo kako se to moglo i očekivat, a onda on iz čista mira kaže: ma lažem. Imao je onu osobinu nekog od junaka Henry Millera da ubacuje male pojedinosti koje laž čine psihološki stvarnom kao kad je pričao da se slučajno zatekao sa sestrom u bazi UNPROFOR-a dok je tamo bila Samantha Fox i da ga je ova privila uz bujno poprsje, poljubila ga i dala mu čokoladicu. Imao je i taj jedan Time Out za koji je tvrdio da je dokaz. To s dokazima je opet bila posebna priča. Jednom je tako, naprimjer, izvalio da je Tom Cruise južnoslovenskog podrijetla, da je zapravo Makedonac i da mu je pravo ime Tomislav Kruzovski, pokazujući nam novinski isječak s naslovom Filmska zvijezda naše gore list i nadnaslovom Tom je Tomislav. Tek nam je par mjeseci kasnije priznao da je riječ o naslovu članka iz prijeratnog Studija koji se bavio Tom Selleckom. Za Samanthu opet nikad nije priznao da laže tako da su neki u vezi toga i vjerovali. Svejedno, njega je oduševio naslov Some Lie and Some Die tako da je njegov bend ponio to ime. Lažovi i mrtvaci, kako ih je Roki zvao, svirali su nešto najbliže grungeu i new brit popu, u ono doba najaktualnijim muzičkim pravcima. Ne očekujem da mi se vjeruje, ali onaj uvod u Bitter-Sweet Simphony, ili nešto jako slično tome, komponovao je Žacin prije nego je i čuo za Verve. Pjesma se zvala Kafa i cigare i bila je jedna od rijetkih njihovih pjesama na našem jeziku. Inače, Melena je pjevala isključivo na našem jeziku, Some Lie and Some Die uglavnom na engleskom, uz možda dvadeset posto pjesama na našem, a moj bend Lisabon je pjevao isključivo na engleskom, osim jedne pjesme na portugalskom (darkerska obrada Lambade) i dvije na našem (uglazbljena Mehmedinovićeva pjesma Negdje se fazan vinu i cover Štulićeve Volim te kad pričaš). Ja sam bendu dao ime Lisabon, a ni sam ne znam zašto, vjerovatno mi je dobro zvučalo. Ipak, ime glavnog grada zemlje na samom zapadnom rubu kontinenta dobro je odgovaralo našoj dekadentnoj poetici. Ja sam pjevao, Miki je svirao gitaru, Zmija bas, a Bole bubnjeve. Moć naše muzike - ako sam ja pozvan da o tome govorim - krila se ponajviše u emocijama. Niko od nas nije baš previše jak svirački, a moje pjevanje zasigurno ne bi zadovoljilo komisiju na prijemnom ispitu na muzičkoj akademiji. Bilo je, međutim, nečeg iskrenog u našim pjesmama i interpretaciji, nečeg zajedničkom svima nama što smo stvarali magiju Njegoševe 16.

Kad mislim na ta dva-tri najbolja mjeseca nekako ih automatski zovem dobrota. Fakat je dobro bilo. Al kad trebaš opisat dobrotu to je već problem. Pamtim samo slike. Mi iz Lisabona brijemo po irskim kafama (mala kafa u velikoj šolji plus pola deca viskija), Miki počne zviždukat neku melodiju, ja i Zmija valjat rime i penjemo se gore usvirat novu pjesmu; Bole odnekud zbavi Reservoir Dogse i mi se svi oduševimo tipom za kojeg nikad nismo čuli, bizarnog imena - Tarantino te si jedno vrijeme i međusobno dajemo interne nadimke tipa mister Pink; Žacin me jedno jutro budi kao treba unijet novi inventar u Njegoševu 16 - čovjek nam nabavio i bilijarski sto; kasnonoćna prepucavanja i zajebancije: igramo asocijacija, pantomime, kalodonta, ali najviše karti, i to ne remija, rauba ili bele ko levati, nego legendarne igre o kojoj, čini mi se, piše i Puškin (tad nam je bio u lektiri), a koju je Žutog naučila sestra, a ovaj opet nas - riječ je, naravno, o vistu: kako da čovjek zaboravi onaj momenat kad je herc adut, a Šupak ima sve moguće hercove od žace do keca te zadovoljno deklamuje Lazu Kostića: Srce moje samohrano, ko te posla u moj dom, neumorna pletiserko, što pletivo pleteš tanko, među javom i međ snom!

Podrazumijevalo se da mi moramo nekako opravdati dobivanje Njegoševe 16. I naš cilj je bio da neka četiri mjeseca od ulaska organiziramo veliki koncert. Nekakav povod je bio dan grada, općine, čega li, a naše je bilo da taj dan kao predstavimo naš rad. Dotad smo imali osiguranu "logistiku" tj. stari od Žacinog nam je preko budžeta pokrivo račune za struju i te stvari. A govorkalo se da ako taj koncert dobro prođe da ćemo dobit nekakvu stalnu stavku i da će Njegoševa 16 biti naša na - što se kaže - neodređeno vrijeme.

Za divno čudo, nismo imali nikakvu tremu. Kako se koncert približavao bilo smo sve samouvjereniji. Ma, razvalićemo, govorili smo sami sebi, napravićemo nešto što ovaj grad nije vidio. A cijeli grad je uhvatila atmosfera iščekivanja. Na snazi je bilo neko od onih primirja te su ljudi makar na kratko ponovo otkrili dokonost i shvatili da postoji nešto više od pukog preživljavanja. Kako se od početka rata u gradu ništa nije dešavalo, tako je ovo naše odjednom postalo mnogo veće nego je iko i zamišljao. Čak smo mi iz Njegoševe 16 i od profesora u školi dobili nekakav popust i nisu nas peglali ni kad pojma nismo imali. Čak su se i oni često raspitivali kako napreduju pripreme i da li ćemo uspjeti sve organizirati na vrijeme.

Još jedan od prijatnijih propratnih efekata našeg ulaska u Njegoševu 16 bio je porast zanimanja ženskih za nas. Nije da sam ja ranije imo problema na tom planu, no činjenica je da je čak i Pajser, poznat po smotanosti u ovim stvarima, uspio smotati neku malu. Navodno je i Melina bila spremna da se pomiri s Korpom dok nije čula za naslov udarne pjesme, a Korpa je odbio njezin ultimatum da promijeni i ime grupe i ime pjesme. Većina nas u to je doba imala neke ženske, ali dogovor je bio da se one u Njegoševu 16 ne dovode. Kurac ćemo mi onda išta radit, samo će kurac radit, reko je Sekči u trenutku inspiracije, i odluka je pala: s curama gdje bilo, samo ne u Njegoševu 16. Neki su se i bunili, no većina je bila jasna i glasna. Ja sam bio jedan od glavnih pobornika teze da se žene u Njegoševu 16 ne dovode, makar priznajem da u vremena otkad smo ušli nisam ni imo neku curu. Znao sam, međutim, šta bi se desilo da ženske krenu dolazit. Odmah poslije škole bi se njih desetak nacrtalo u bifeu, a mi bi svi sletili dolje da ih zabavljamo, pričamo viceve i glupiramo se i na kraju nit bi iko sviro, nit bi se gledali filmovi, nit bi bilo normalne priče, samo bi bilo svađa i potpucavanja tipa ja tebi spustim da bih pred njom ispo faca.

Prešutnim kućnim redom Njegoševe 16 zabranjena je bila i trava. Žacin je jednom zatekao Vekca, Boleta, Zmiju i Šupka kako duvaju i održao im bukvicu. Reko im je da on voli maricu više od njih sviju zajedno, ali da se u Njegoševoj 16 ne smije duvat. Moj stari nam je ovo dao, a to je zabranjeno zakonom. Duvaj gdje hoćeš, ovdje nećeš, rekao je i odmah dodao da mu niko ne sere za cugu jer je cuga legalna. Svi smo se složili da mu priča ima smisla te ni tu nije bilo problema.

Negdje petnaestak dana pred koncert Prle je skonto da bi naša kreativnost mogla bit dvosjekli mač. Znate, raja, super je to što mi pravimo i sviramo svoje pjesme, al njih ostala raja ne zna. I zbilja, to jest bio problem. Da bi fešta uspjela bilo je potrebno imati barem dio pjesama koje su publici poznate i uz koje oni mogu pjevati s nama ili barem cupkati u njima prepoznatljivom ritmu. Zato je pao dogovor da svi mi uvježbamo još po nekoliko obrada koje ćemo onda sprašiti u pravom momentu. A i obrade, normalno, biramo po vlastitoj furci. Melena je, naravno, izabrala par metalskih žešći i par još metalskijih balada; Some Lie and Some Die je miksao Nirvanu i Beatlese, a mi iz Lisabona smo spremili Cashovu Give My Love to Rose, Cohenovu I'm Your Man te Springsteenovu Badlands. A kad je program već bio gotov, ja sam slušajući live verziju Badlandsa slučajno ponovo čuo Because the Night i odvalio.

Zna se to fakat desit da neku pjesmu kad si mlađi ne kontaš. Čuo sam ja iks puta prije toga Because the Night i nisam je pretjerano zapazio. Al sad me pukla pravo u glavu. Moramo ovo pjevat, mislio sam, al prije toga moram skinut tekst. Bilo je rano ujutro i ja sam bio sam u Njegoševoj 16, svi su bili u školi, a meni se nešto nije dalo pa sam rađe došo da si napravim kafu i slušam mjuzu. Nije tad bilo interneta, a original ploče s tekstovima su bile rijetke, strani tekst je valjalo skinut. Pušto sam pjesmu malo pomalo na kasetašu, pa pritisnem pauzu i zapišem, pa nastavim. I stvar je išla dosta lako do zadnjeg dijela. Tu Bruce nekako brzo i glasno mrmlja te ga fakat nisam razumio. Svako malo bih pustio kasetu, zaustavljao pa premotavao nazad i opet puštao. Šta kaže, jebem ti, govorio sam tiho sam sa sobom, nešto Your Love is here and now, pa onda nešto turns and burns without. I odjednom čujem ženski glas: The Viscious circle, začarani krug, iliti circulus vitiosus, zar vi gimnazijalci više nemate latinski? Podignem glavu: bila je to Jasna, sestra od Žutog.

Jasna je bila neke tri-četiri godine starija od nas, završila je srednju zadnje predratne godine i počela studirat engleski, a čim je počeo rat počela je radit za UNPROFOR. Bila je strašno zgodna, visoka i crvenokosa, s jebozovnim pjegicama na licu, no bila je nedostižna. Zlobnici su je kao viđali s engleskim poručnicima i kapetanima, ali ja nikad nisam vjerovao u to.

Tu se, dakle, vi okupljate, rekla je, pa fakat vam je dobro. Ja sam klimnuo glavom. Gdje mi je brat, pitala je. Valjda u školi, promrmljam. A ti eskiviraš, reče i nasmiješi se, ima li te kafe za mene.

Napravio sam joj kafu, a ona je proučavala papirić na kojem sam zapisao tekst. Dobro si ovo skino, rekla je. Zatim je počela pjevušiti: bez muzike, bez lupkanja ritma o sto, bez ikakve pratnje, no zvučala je savršeno. Htio sam joj reći to, ali, eto, nisam. Za par minuta nas je, međutim, ufatila priča. Ja sam promrmljo nešto kako Schopenhauer kaže da čak i kafa, a ne samo alkohol, služi da ljudi dovede u isto raspoloženje i smanji nepodnosšljivu alijenaciju između dvije jedinke, a ona me začuđeno upita jesam li čitao Schopenhauera. U ono sam se doba kleo u njega i ubrzo smo jedno drugo stali bomabardovati citatima, a od Schopenhauera smo opet lako došli i do Dostojevskog i do Freuda. Bila je prva žena koju sam sreo, a koja čitanje nije smatrala čudaštvom. Dva sata smo sjedili i pričali, a prošlo je kao za pet minuta. Ona napokone reče da mora ići, ali je prije toga željela čuti kako pjevam. Ne moraš svoju pjesmu, rekla, može i Because The Night. I ja sam zapjevao, a ona mi se u refrenu spontano pridruži. Zvučalo je famozno! Znaš šta, Jasna, rekao sam, ti ovo moraš otpjevati na sceni zajedno s nama.

Nekako smo se prešutno dogovorili da njezin izlazak na scenu bude iznenađenje čak i za ostale članove Lisabona te njezinog brata, a kamoli tek za ostale bendove i publiku. Žuti joj je vjerovatno rekao za taj neki svetogorski fol (Sekčijeva zajebancija, čito je negdje o Atosu, a kako se u to spetljo sa Vanesom, i nije je imo gdje dovest, ovo mu je naročito smetalo) pa nije željela da se zna ona to krši. A i bilo je vjerovatno malo neugodno pred mlađim bratom što se druži s njegovim jaranom i vršnjakom. Tako smo se nas dvoje redovno viđali ujutro u Njegoševoj 16: ona je u bazu išla oko jedanaest, a ja sam malo pauziro s školom računajući da ću lako za ispričnicu. Niko mi kasnije nije vjerovo, no ja i Jasna se nismo nikad ni poljubili. Jesam bio zaljubljen u nju, a mislim da sam se i ja njoj sviđo, jest bilo i napetosti, i elektriciteta, i svega, ali ja nekako nisam imao hrabrosti učiniti nešto konkretno s takvom curom, starijom i predivnom. Druženje, razgovor i pjesma bili su mi dovoljni.

Dan grada i dan koncerta osvanuo je tmuran. Već do deset, međutim, nebo se savršeno razvedrilo. U podne smo imali generalnu probu, ali ja ni tad nisam želio da se sazna za Jasnu. Redoslijed nastupa je, naime, bio Melena, pa Some Lie and Some Die te na kraju mi. Jasna i ja smo dogovorili da ona na početku našeg nastupa ode u backstage kao da čestita bratu te da bude tamo dok mi ne završimo, a onda s nama iziđe na bis, odnosno finalnu pjesmu cijelog koncerta Because The Night.

Malo sam zakasnio na generalku, no odmah sam vidio da nešto nije u redu. Žacin je pizdio: uhvatio je Žutog i Šupka kako duvaju. Frcio je možda i previše, makar sam ga razumio. Dosta ljudi iz grada bi jedva dočekali da skinu njegovog starog s položaja tvrdeći da je narkomanima osigurao mjesto za sigurno rokanje. Ipak, zbog Jasne, ja sam ih branio, govorio da se malo opuštaju zbog treme. Ja i Žacin imali smo pomalo poseban odnos, nekakvi smo dalji rođaci te je on moje mišljenje naročito uvažavao. Sad se zato kao malo smirio, ali sam znao da u njemu ključa.

Sve se to dešavalo za vrijeme Melenine generalke. A kad su Lažovi i mrtvaci izišli nastupila je jebada. Bilo je očito da se Žacin uopće nije smirio. Svako malo je prekidao svirku, govorio da Šupak ne zna bubnjat, da Žuti pjeva ko crknuta kokoš, a nije štedio ni Vekca i Sekčija. Opet sam ja morao glumit UNPROFOR. Ljudi su zapravo zvučali bolje nego ikad. Žacin se napokon smirao nakon što sam ga odvukao u kut i objasnio mu kako njegova odgovornost jest najveća, ali kako će takva biti i krivica ako nešto pođe po zlu. Kako ćeš starom pred oči ako ovo noćas propadne, rekao sam, a on je odjednom postao konstruktivan. Malo je uštimavo Vekcovu gitaru, nešto prtljo s mikrofonom i sad je odjednom i on bio prezadovoljan.

A mi smo sprašili generalku tako dobro da me je jedino bilo strah da sam nastup ne bude slabiji. Znao sam, međutim, da ćemo Jasna i ja na samom kraju razvalit sve prisutne. Glasovi su nam se tako dobro dopunjavali i bez pratnje, a nisam mogao ni zamisliti kako će to tek zvučati kad sve bude po pe-esu.

Već pola sata pred početak ja i Bole smo se sjetili jedne djetinjske anegdote. Naime, njegovom je starom te osamdeset i neke hitno zatrebala jedna cigla, ko sad da zna zašto i Bole je krenuo tražiti ciglu, a ja sam pošao s njim. I tamo negdje na periferiji neka nam je žena rekla: iza one kuće ima čudo cigli. Baš tako: čudo cigli. Uzeli smo jednu, naravno, a te sam večeri pito svog starog o čudu cigli i on mi je rekao da se riječ čudo u narodu kad treba označiti jako mnogo nečega. Od tad je naša raja u zajebanciji koristila riječ čudo na taj način, ali zbilja samo u ekstremnim uvjetima. A sad je na našu svirku zbilja došlo čudo svijeta.

Svi naši sugrađani i sugrađanke između četrnaest i trideset godina kao da su bili tu, no nisu bili jedini. Bilo je i dosta starijih ljudi, a i nešto mlađe djece u pratnji roditelja. Svi su bili tu: od gradske elite i općinske administracije do lokalnih klošara i zgubidana. Nikad se takva ekipica ne bi našla na istom mjestu da nije bilo rata i nekakve skoro iracionalne želje za prividom normalnog života. Mi svi smo bili uzbuđeni, no također i puni nekakve pozitivne drske treme, željni da se pokažemo u najboljem mogućem svjetlu.

Nismo željeli nikakvu uvertiru, predigru, govoranciju. Nismo željeli ni tipično kašnjenje. Tačno u minutu kako je najavljeno na binu je izišla Melena i odmah sprašila svoj udarni hit. Korpina Melina bila je s drugaricama uz samu binu, a on ju je đavolski fiksirao pogledom dok je pjevao: moju ljubav i krvavo govno dijeli samo jedno slovo. Refren je, naravno, bio jednostavan: Me-leeeeeeeeeeee-na, Me-liiiiiiiiiiii-na, a Korpin je kažiprst pokazivao pravac njegovog pogleda. Raja se, međutim, nije pretjerano obazirala na podrijetlo inspiracije nego je jednostavno uživala u muzici. Svi su bili u nekom pozitivnom raspoloženju: plesali, skakali, mahali glavama, makar cupkali. Mi smo iz backstagea zadovoljno mjerkali raju, a ja sam pogledom tražio Jasnu. Četrdeset i pet minuta njihovog nastupa prošlo je jako brzo, Melena je svoj dio završila trijumfalno, Metallicinom Unforgiven.

Some Lie and Some Die su izišli na binu, a salom se prolomio kolektivni urlik mlađih tinejdžerica. S frajerskim tamnim naočalama, u uskim famerkama i kariranim košuljama, bili su nešto najbliže trenutačnoj modi. Takva je bila i njihova muzika: bitlsovske vrckave pjesmice miješali su se s jadikovkama o adolescentskoj čamotinji. Raja već zagrijana nastupom Melene je vidno uživala. Mi iz Lisabona smo se ušutili: uskoro trebamo nastupiti, svjesno ostavljeni za kraj, hoćemo li moći održati sjajan ritam ove noći? Roki mi je prišao s leđa, obgrlio me i šapnuo: bićete najbolji.

Kad su Lažovi i mrtvaci završili malo smo ugasili svjetla. Čuli smo uzvike i aplauze. Izišli smo na scenu još uvijek u mraku, a s prvim taktovima Negdje se fazan vinu svjetla su se upalila. Raja nas je dočekala fenomenalno dobro. Sve prije nas ostalo je u sjeni. Bili smo zvijezde večeri. Teško mi je opisati svu tu ludnicu, koloplet emocija kroz koji sam prošao na bini, no znam da sam cijelo vrijeme bio podijeljen: jedan dio mene je bio fantastično uzbuđen i radostan, a drugi opet hladan i racionalan, a taj je učinio da pjevam kao nikad u životu. Sve mi je prošlo tako brzo, jedva da sam se okrenuo, a već smo se vratili iza scene i spremali se za bis, finalni dio te prelijepe noći. Jasna mi je prišla, uzela me za ruku i rekla: idemo ih razvalit.

Because the Night je bila sve što je trebala biti: najluđi i najbolji momenat, spoj izvrsne izvedbe i odličnog feedback-a publike. Jasna i ja smo se nadopunjavali poput Patti Smith i Springsteena. Pljesak je na kraju trajao više od pet minuta. Leđa su me zabolila od naklona publici. Vraćali smo se u backstage, a ja sam se sjetio one navijačke: Iziđite na balkone/ pozdravite šampione…

Za nas iz Njegoševe 16 prava je fešta trebala nastupiti tek iza nastupa. Planirano je bilo slavlje do jutra, a meza, cuga, filmovi i mjuza bili su spremni. Po povratku u backstage očekivao sam čestitanja, zagrljaje, osmijehe, a dočekala nas je šutnja. Najprije, tu su bili samo Žacin i Korpa. Gdju su svi, pitao sam, a Žacin reče samo: šta ti misliš?

Najkraće rečeno, Žuti se naljutio: na mene, na Jasnu, na cijeli svijet. Za njim su pošli i svi iz njegovog banda izuzev Žacinog, no to ne znači da ovaj nije bio ljut na mene. Šta je problem, pokušao sam ga pitati, ali on reče da ćemo kasnije o tome pričati. I svi iz Melene osim Korpe otišli su za većinom. Ja sam htio da nas šestero malo slavimo. Svi su ostali, međutim, bili protiv toga. Jasna je uskoro otišla, a nas petorica smo čistili. Radili smo mehanički i šutljivo, prazni i umorni. Oko pet ujutro smo se bez riječi razišli.

Sutradan sam se probudio oko podneva. Dan je bio lijep i sve ružno iz prethodne noći je blijedilo, a ono dobro je izgledalo i veće nego što je ustvari bilo. Publika ne zna za naše nesuglasice, mislio sam, a mi ćemo ih već riješiti, sve će biti u redu. Nisam ni doručkovao, odmah sam pošao u Njegoševu 16.

Već na vratima osjetio sam miris trave. Žuti, Šupak, Pajser i Prle su duvali. Žacin je sjedio sam i pio kafu. Vozdra svima, rekoh, a odgovori mi samo Žacin. Sjednem do njega. Šta je ovo, upitam, a on slegne ramenima. Dođoše Miki i Zmija i sjedoše do nas. Hajmo nas trojica gore malo svirat, reče odmah Miki. Ustali smo, a Šupak i Prle su se potmulo smijali. Nemojte gore, reče Žacin. Što to, Zmija će, a Žacin je šutio. Šupak kroz smijeh promrmlja: Sekči odrađuje Vanesu.

Ružno mi je prisjećati se detalja raspada. Uglavnom za manje od nedjelju dana Njegoševa 16 je postala isključivo duvaona i jebalište. Ja tamo više nisam zalazio, a uskoro je i krizni štab ponovo preuzeo zgradu i pretvorio je u Bosanski Kulturni Centar. Nekoliko mjeseci kasnije izveli su nas s jutarnje nastave da gledamo nastup hora koji je izvodio istočnjačke duhovne pjesme i čitanja takozvanih najvećih nacionalnih književnika. Na kraju trećeg časa razrednica Rasema je samo rekla: idemo u Bašeskijnu 16.

Ne znam kako je pjevao hor i o čemu su drljala ona dvojica mamlaza. Još u pola osam ujutro, naime, ja i Bole smo se naduvali iza škole, stukli sedam i po deca crnjaka, a ja sam čim smo ušli u Njegoševu 16 iz ruksaka izvadio vokmen i stavio slušalice na uši. Slušo sam No Surrender.

(Napisao Muharem Bazdulj)

Mario Kovač: Provod, Nagrada
Mario Šurjak: Glad, Pronađeni raj, Simulacija
Željko Ljubić: Sreća
Ajla Terzić: Haron odlazi na posao
Dalija Dozet: bez naslova
Ivana Perić: Dobri muškarci šetaju kroz grad, Zarobljen u prošlosti
Lada Puljizević: Demokracija
Muharem Bazdulj: Njegoševa 16
Sanja Petkovska: Dve gliste i trip
Marko Marunić: bez naslova
Mikica Ilić: Siroti mali vrapci
Nenad Stipanić: Kad nestanu lovci i mentori
Zlatko Olić: Tomo i kruharica
Zvonka Gazivoda: Brazil
Colin Millen: The Vision
Antonijela Bogutovac: Mreža

KRITIKA : Tony White - Foxy-T (izd. AGM, 2004.)

Iako nije azijatskog porijekla, Tony White tematski se priključio trendu tzv. postkolonijalne, ili kako je neki zovu imigrantske britanske literature (najpoznatiji predstavnici Hanif Kureishi, Zadie Smith, Hari Kunzru, Monica Ali ...) pa tako i on, baš poput prethodno nabrojenih autora, u svom zadnjem romanu Foxy-T govori o istočnolondonskoj azijskoj muslimanskoj zajednici.
Naslov romana ustvari je nadimak jedne od dviju glavnih junakinja (Foxy-T i Ruji-Babes) koje u predgrađu istočnog Londona vode maleni dućan s telefonskim karticama i pristupom Internetu. Pri svom poslovanju one su neprestano izložene provalama i krađama pa kao zaštitara u dućanu (ali i podstanara u svom stanu) uzimaju mladog Zafara, koji svojim prisustvom postepeno rastače njihov odnos i radikalno im mijenja živote, s kulminacijom u finalnom tragičnom razrješenju priče ...

Fabulu pratimo iz vizure pripovjedača koji, iako ostaje anoniman i svojim djelovanjem nema utjecaja na događanja, ipak nije impersonalan, ali sve što o njemu saznajemo (i to tek na samom kraju romana) je da se radi o stalnoj mušteriji koja svakodnevno surfa Internetom u dućanu naših junakinja. Međutim, još je važnije to da se u ovom slučaju ne radi o sveznajućem pripovjedaču (kako smo inače navikli), nego i on sam u više navrata naglašava da je prikaz većine događaja zasnovan na njegovim pretpostavkama i nagađanjima. Tako se cijela fabula ispostavlja konstrukcijom, krajnje subjektivnom i prilično labavom i kreiranom tek od fragmenata iz života vlasničkog para iz dućana. Zbilju iz njihovog života, kojoj je pripovjedač svjedokom, on nadograđuje vlastitim zamišljajima događanja koji prethode ili slijede nakon što on odsurfa svoje na kompjuteru i napusti njihov dućan, a rashomonska nepouzdanost njegovog iskaza romaneskno tkivo obogaćuje novim, intrigantnim slojem nedorečenosti i zagonetnosti.

Objektivnost sveznajućeg pripovjedača White zamjenjuje nepristranom subjektivnošću pripovjedača zakinutog za velike odjeljke zbilje koju, paradoksalno, on ipak nastoji što vjernije prikazati, pa u tome možemo iščitati ironizaciju ustaljene (autorske) sveznajuće pripovjedne pozicije, ali isto tako i apoteozu književnosti kao umjetničke kreacije sazdane od mješavine stvarnosti i mašte.

Ovakav pomalo iščašeni narativni postupak i otklon od ustaljenog “treće lice jednine” pripovjednog obrasca svakako predstavlja dobrodošlo osvježenje, a dodatni šarm i svježinu romanu donosi i autorov prkosni otklon od jezičnog standarda, što će uostalom zorno dočarati i slijedeći karakterističan citat:
“Ali Foxy-T kao da nije zanimalo ništa osim njene knjige i sve je vrijeme provodila tako da sjedi i bulji u stranicu koju čita da nađe gdje je stala jer joj je jako smetalo što Zafar stalno blene u nju a sama bi napravila bilo što samo da izbjegne njegov pogled i ta djevojka nije bila usredotočena na svoje knjige nimalo nego je mislila na Zafara i onog lopova i oni su joj se sada skroz pomiješali to je istina kao što je istina i to da Foxy-T nikada nije znala što od njega može dalje očekivati” (str. 139).
Kao što je iz prethodnog citata razvidno, narator se u pripovijedanju služi govorom ulice, s gramatikom je na Vi, rečenice su stilski neizbrušene, najčešće započinju veznikom i nerijetko se unutar jedne rečenice isti iskaz dvaput ponavlja; pripovjedač od interpunkcije doslovno zazire i ona se svodi tek na točku na kraju rečenice, a roman je pisan “u jednom dahu”, bez razdjeljivanja u poglavlja. Na taj način White prkosno u književnost uvodi jezik malog običnog čovjeka, ali i svom rukopisu daje dodatnu dozu šarma, prirodnosti i autentičnosti.

Nimalo ne čudi što se prevodilačkog posla (kojeg je vrlo dobro odradio) prihvatio upravo Borivoj Radaković, jer osim što su prijatelji, njih su dvojica ujedno i braća po stilu koji pri pisanju streme sličnim ciljevima. (Uostalom, koji bi od naših pisaca, osim Bore ili možda Predraga Raosa, mogao doći na ideju da napiše roman po pravilu da svaka stranica mora sadržavati - ili šoru ili ševu? Prema tvrdnjama Radakovića u knjizi Sredina naprijed! (vidi moju kritiku od 10.07. )White se tog pravila strogo pridržavao u sva svoja tri prethodna romana).

Na kraju svakako treba naglasiti da unatoč autorovom eksperimentiranju na planu jezika i forme, Foxy-T nikako nije zamoran niti dosadan roman. Dapače, radi se o tečno ispričanoj neobičnoj ljubavnoj priči sa dovoljnom količinom napetosti i iznenađujućih fabularnih obrata, ali i uz bitan socijalni podtekst o drugoj generaciji bangladeških imigranata koji, za razliku od svojih roditelja, u Britaniji žive potpuno oslobođeni inhibicija i utega vjere i tradicije.
(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2004.)

Za početak nam kažite koji je glavni razlog vašeg boravka u Puli i Istri?
– Magdalena Vodopija iz pulske Castropole, koja je ujedno i direktorica Pulskog sajma knjiga, u suradnji s Turističkom zajednicom Istarske županije, pozvala je nekolicinu evropskih književnika da posjete Istru. Ideja je da provedemo ovdje neko vrijeme, susretnemo se s različitim ljudima, iskusimo, barem dijelom, život ovdje te da sve to pokušamo staviti na papir. Svi bi ti eseji i priče trebale biti publicirane čime bi se dobila neka vrsta novog uvida o stanju u Hrvatskoj, što je važno i za same građane u Hrvatskoj, ali i za ljude vani.

Roman Foxy-T ste locirali u jednu etničku zajednicu, glavni su likovi pripadnici manjine. Je li vaša proza dio tzv. postkolonijalne literature i pripadate li vi u tom smislu krugu autora poput Hanifa Kureishija ili Zadie Smith?
– Zanimljivo pitanje. Da, roman jest pokušaj ocrtavanja suvremene postkolonijalne situacije u Londonu. Pokušao sam opisati, dakako u fikcionalnom ključu, ekonomiju područja istočnog Londona, u kojem i sam živim. To je imigracijsko, useljeničko područje Londona i takvo je već stotinama godina. Čini mi se da dobar dio literature ipak ignorira tu činjenicu, zanemaruje te fakte, neobično važne za istočni London. To je područje s najviše izraženim rasnim problemima, a postoji nemali broj političara, posebno, s desnice, koje žele dokazati da taj dio nije kulturalno raznolik, a naravno da jest. Drugim riječima, nisam mogao pisati 'bijelu' verziju istočnog Londona. Također, nisam ni dio kulturnog kružoka skupa sa Zadie Smith ili Hanifom Kureishijem, iako sam ih oboje sretao, znam da su vrlo ozbiljni u svom radu i cijenim ih. No, imam premalo vremena, previše posla i puno obaveza vezanih uz zarađivanje da bih stigao još pripadati nekakvom jet-seterskom literarnom krugu slavnih književnih imena.
Jeste li pisali roman kao insider ili outsider?
– I kao insider i kao outsider, ali i kao čovjek koji je svjestan političkih implikacija vezanih uz obje te pozicije. Kao bijeli Evropljanin ja, dakako, ne pripadam bangladeškoj zajednici, ali sam si dao truda i učio od starijih kolega i iz ranijih djela, posebno od dva možda i najvažnije imena u zadnjih 40 godina britanske literature – od Lintona Kwesija Johnsona i Jamesa Kelmana – a i osobno sam istraživao strategije kako uvjerljivo reprezentirati sve te različite glasove. Kao pisac redovito se upada u paradoks – s jedne strane se intimizirate s likovima i bivate, na neki način, uključeni u sve te odnose, dok ste s druge strane voajer.

Kojom ste metodom postigli uvjerljivost u reprodukciji uličnog argoa i useljeničkih dijalekata?
– Živeći u istočnom Londonu mnogo godina i postajući piscem koji se posebno interesira za jezik, čini mi se da sam na tu dimenziju obraćao pažnju puno više od većine ostalih ljudi. Posebno su me zanimali razlozi zbog kojih se govorni jezik redovito isključivao iz literature pisane na "standardnom engleskom". Kazao sam da je Foxy-T pokušaj mapiranja ekonomije jednog područja. Da dodam da je i jezik dio te ekonomije, on također pripada sferi razmjene unutar koje se on sam mijenja. I to upravo odozdo, ako baš hoćete. Razvijajući se i eksperimentirajući, skupa s Kwesi Johnsonom i njegovim crnim britanskim glasovima i dijelaktima u sedamdestima kao i s Kelmanovim eksperimentima sa škotskim narječjem u osamdestima, i ja sam našao način kako na pravi način predstaviti moje karaktere u romanu i njihove različite glasove.
Standardni engleski uvijek stigmatizira i stavlja u podređujući i omalovažavajući položaj svakog onoga koji nije u poziciji moći, pa bi pisati Foxy-T na "kraljičinom engleskom" bilo bi ne samo neprilično zbog ovoga što sam kazao, nego i štetno i kontraproduktivno. Važno je, osim toga, kazati i to da jezik u romanu ne detektira tako jednostavno neku etničku grupu. Taj jezik u širokom rasponu posuđuje od žargona crnačkih zajednica preko azijskih jezika do staromodnog londonskog 'cockneya'. Danas jednostavno više ne možete znati tko pripada kojoj etničkoj grupi, samo na temelju pukog slušanja kako neko govori. Ta mi je činjenica bila važna u pisanju romana na jednom takvom idiomu.

Što je danas s Novim puritancima?
– Ah, Novi puritanci! Dakle, povremeno se nađemo, a s nekima sam postao i dobar prijatelj. Koliko mi je poznato, svi koji su bili članovi te skupine i dalje pišu, a knjige koje sam dospio pročitati su dobre, nipošto poput mase fikcije koja u svojoj samodopadnosti dominira britanskim izdavačkim tržištem. Nicolas Blincoe, jedan od urednika, upravo je dovršio svoj najbolji roman dosad, Burning Paris, u kojem, baš kao i ja u svojoj Foxy-T, krši sva "pravila". Onako kako sam ga ja shvatio, manifest Novih puritanaca nije bio dokument za cijeli život, već samo svojevrsna pravila igre za koju nam se tada činilo važno da je odigramo. To je također bio svojevrsni odgovor na određene političke i kulturne uvjete tog vremena. Za mene osobno, bio je to važan pokret jer mi je, među ostalim, otvorio mnoga vrata, među kojima i jedna prema Borivoju Radakoviću, koji je pak odgovoran za brojne literarne veze između Hrvatske i Velike Britanije i koji je briljamtno preveo Foxy-T.
Radaković, Matt Thorne, još jedan urednik u Novim puritancima, i ja trenutačno dovršavamo uređivanje antologije nove britanske, srpske i hrvatske fikcije. Bit će to jedna vrsta pregleda radova nastalih kao rezultat djelovanja FAK-a, grupacije koja nije bila velika inspiracija samo u Hrvatskoj, nego i u Britaniji. Upravo će ta antologija mnoge hrvatske pisce po prvi puta predstaviti britanskom čitaocu.

Objavljeno u Novom listu od 17.09.2004. Razgovor vodio Rade Dragojević

KRITIKA : Amelie Nothomb - Ljubavna sabotaža (izd. Vuković&Runjić, 2002.)

Joj, što volim tu prekrasnu ćudljivost i nepredvidljivost života ...
Naime, o čemu je riječ: istoga dana kada dovrših čitanje Dai Siji-eva romana Balzac i kineska Mala Krojačica i napisah recenziju (vidi pod 21.07. ) u kojoj izražavam svojevrsno žaljenje [/B]zbog činjenice što nam književna djela koja tematiziraju život u dalekoj Kini ne stižu u većem broju kako bi se bolje upoznali sa kulturom i načinom života u toj dalekoj i egzotičnoj zemlji, dobih na čitanje još jedan romančić čija se radnja odvija u već spomenutoj Kini.
Vrijeme radnje ponovo su rane '70.-te (točnije 1974.), te ponovo pratimo doživljaje lika koji je izmješten iz svog domicilnog prebivališta, međutim ovoga puta nije kao u Balzac i kineska Mala Krojačica riječ o prisilnom preseljenju iz grada na selo, već se radi o doseljenju Europljana u Kinu, i to u njen najveći i najmnogoljudniji grad - Peking. Kad već započeh sa usporedbama s Dai Siji-evim odličnim romanom, onda još treba reći i to da ovoga puta glavni junak nije svršeni kineski srednjoškolac nego 7-godišnja djevojčica, mala Belgijanka, odnosno sama autorica Amelie Nothomb. Da, da i u ovome slučaju radi se o romanu autobiografskog karaktera, ali po mome mišljenju više kvalitativne razine od Dai Siji-evog.

Naša curica doseljava se sa roditeljima u Peking, gdje njen otac dolazi u svojstvu diplomate, na rad u tamošnjem veleposlanstvu. Kako njeni roditelji usljed šoka izazvanog neprilagođenostima životnim uvjetima u komunističkoj Kini i zaokupljenosti službenim dužnostima bivaju oskudni sa vremenom namijenjenom odgoju male Amelie, njoj se pruža prilika da svoje dane provodi bezbrižno, igrajući se i lutaući "getom". Geto je izraz kojime autorica ironično naziva četvrt nastanjenu isključivo strancima i njihovim obiteljima koji obitavaju u tadašnjem Pekingu. Amelie se vrlo brzo uspjeva socijalizirati, te sve svoje slobodno vrijeme, kojega budući da je ljetni period ima napretek, provodi na ulicama "geta" u društvu svojih vršnjaka, pretežito malih pripadnika europskih naroda.
Nakon nekog vremena uspjeva joj uključiti se u svojstvu "kurira", u postrojbe "oslobodilačke vojske", koja se bori protiv "okupatora". Naime, poput sve djece na svijetu i europska djeca u pekinškom "getu" igraju se rata, a u ovom slučaju neprijatelja su, naravno, našli u dječjem naraštaju, kojeg drugog negoli njemačkog naroda, te se ulicama njihova "geta" danonoćno odvijaju nerijetko zaista okrutne i opasne "bitke". Ovdje se nameće neizbježna usporedba sa Goldingovim romanom Gospodar muha, uz preseljenje njegove prave džungle u asfaltnu džunglu i beton Pekinga.
Međutim, junakinjinu zaokupljenost gerilskim ratovanjem prekida dolazak prekrasne osmogodišnje talijanske djevojčice Elene, u koju se mala Amelie na prvi pogled bezglavo zaljubljuje, naravno, dječji naivno i nevino. Do kraja romana pratimo njene pokušaje da pridobije naklonost prelijepe Elene, pri čemu autorica vrlo suptilnim i istančanim poetskim stilom, s čestim provalama profinjenog humora iznimno uspješno dočarava maštovit svijet male djevojčice koja se kroz igru suočava s okrutnostima koje život donosi i počinje razvoj svog psihološkog profila i karaktera uspostavljajući kontakte s dotad sebi nepoznatom djecom. Pri tome ona otkriva intenzivan koloplet najrazličitijih emocija i duševnih stanja uzrokovanih ljubavlju i ljubomorom. Suočavanje djevojčice s njoj do tada nepoznatim emocijama dočarano je izuzetno dojmljivo, te je iznimno zanimljivo pratiti njena unutrašnja previranja i razmišljanja kojima se bori pri prevladavanju bure emocija koje je zapljuskuju.

Književnost koja tematizira svijet viđen očima djeteta vrlo je često znala iznjedriti vrlo uspješna literarna djela (sjetimo se samo Sidranova Oca na službenom putu, Bazinovu Guju u šaci ili pak, izvanrednu Jergovićevu Mama Leone.), što je svakako slučaj i sa Ljubavnom sabotažom.
(Napisao: Božidar Alajbegović, u rujnu 2002.g.)

S kojom ste idejom i namjerom pokrenuli ediciju “Biografije” u kojoj kanite objavljivati životopise znamenitih Hrvata i koje naslove, nakon “Smoje”, možemo očekivati u prvom kolu? Kako ste odabirali autore tih biografija i što mislite zašto ih u Hrvatskoj do sada nije bilo mnogo, odnosno, jesu li kod nas (romansirane) biografije donekle prezreni žanr, premda su se u svijetu u njemu uspješno ogledali i najvrsniji pisci kao što je, primjerice, Stefan Zweig?
Naša edicija “Biografije” bila je u nekoj mjeri nadahnuta Penguinovom edicijom “Lives”, u kojoj su objavljene biografije poznatih iz cijelog svijeta, od Jane Austen do poglavice Crazy Horsea. Bitno je i što su urednici iz Penguina za tu ediciju naručivali knjige od probranih autora koji su za svoje pisanje (književnost ili publicistika) dobili brojna ozbiljna priznanja.
Zato nam je izbor autora naših biografija bio tako bitan, jer ne zanimaju nas samo životopisi, već i dobra književnost. U prvom kolu smo tako predstavili “Smoju” kolumnista i urednika-redaktora u desku Slobodne Ivice Ivaniševića, slijedi “Tuđman” Davora Butkovića, izvršnog urednika i kolumnista “Jutarnjeg lista”, potom “Matoš” Zdravka Zime, kolumnista i književnog kritičara u “Novome listu”, a na kraju “Zagorka” Julijane Matanović i “Andrić” Miljenka Jergovića, dviju perjanica domaće fikcije.
Kao što vidite, to su sama probrana pera književnosti i/ili novinarstva, te se i stoga nadamo da će svaka od naših biografija, kao što smo se uvjerili sa Smojinom, biti zamijećena i komentirana, te - rado čitana. Ako takva vrsta biografija donedavno u nas nije bila popularna, vjerujem da će s ovom edicijom to postati. Uz to, i drugi domaći nakladnici nekako su simultano počeli objavljivati biografije i autobiografije. To je dobro, jer radi se o posve novom žanru u nas, koji svakako treba popularizirati.
Je li vas iznenadio odaziv ljudi i atmosfera na splitskoj promociji Ivaniševićeve knjige jer, kako ste i sami rekli, Smoje je jedinstven autor o kojem se, međutim, izuzetno malo pisalo i govorilo u razdoblju nakon njegove smrti. Mislite li da se radi općenito o promjeni društvene klime u zemlji, povećanom interesu za knjigu ili nečem trećem?
Na Smojinoj se promociji prije svega radilo o interesu za Smoju. Reći bilo što drugo bila bi laž. Više od pet stotina ljudi ne bi se pojavilo na trajektu “Split Prvi” iz nekog općenitog interesa za knjigu. Drago mi je što je Smojina biografija ukazala na to kolika je strast Splićana prema novinaru-piscu koji nikada nije bio paradan niti razmetljiv. Naravno, bilo je i onih koji su zlurado komentirali kako je mnogo jednostavnije voljeti Smoju sada nego prije desetak godina, no u tome sam praktična i mislim da nikad nije kasno napisati i objaviti biografiju nekome tko to zaista zaslužuje, u nekoj mjeri i više nego bilo tko od drugih likova iz naše edicije, samom činjenicom što se o Smoji, kako i sami kažete, tako malo objavljivalo, pisalo, govorilo. Uz to, autor je ove knjige jedan od rijetkih koji se u onim vremenima usudio pojaviti na Smojinom sprovodu.

Koji su još izdavački planovi vaše nakladiničke kuće?
Osim Smojine biografije, ove smo godine postigli priličan uspjeh s romanom “Zovem se Crvena” turskog pisca Orhana Pamuka, koji će po svoj prilici doputovati na ovogodišnji pulski Sajam knjiga. Profiliranje kvalitetnih autora iz cijelog svijeta naš je program od kojeg ne odstupamo već petu sezonu. Ovu ćemo jesen dočekati uz novi prijevod japanskog autora Harukija Murakamija, ali i uz tisuću stranica debelu, sjajno napisanu knjigu o Čarobnjacima “Jonathan Strange i Mr. Norell” Susanne Clarke, koju su mnogi prozvali Harryjem Potterom za odrasle. Tu su još i David Lodge, Erica Jong, Nigella Lawson, Toby Young i mnogi drugi. Čini mi se da do kraja godine nećemo imati mnogo slobodnog vremena.
Kroz ediciju “Biografije”, ili pak kroz izdanja kao što su “Pisci o pisanju” ili zbirke priča “Pokaži koliko me cijeniš…” grupe autora, domaće pisce potičete da što više pišu, makar i o tome - kako pišu. Podići razinu produktivnosti naših autora - je li to jedan od namjeravanih ciljeva vaše nakladničke kuće ili se taj niz dogodio više spontano?
Želja da se bolje upoznam s domaćim autorima - i privatno i poslovno - nadahnula me na knjigu “Pisci o pisanju”, nakon koje sam se zaista s mnogima od njih zaista sprijateljila: recimo, s Antom Tomićem, Ivicom Ivaniševićem, Arijanom Čulinom, Zdravkom Zimom i drugima. U ediciji “Biografije” zapravo nastavljam suradnju s autorima iz “Pisaca o pisanju” , a ista je situacija i sa zbirkom priča “Pokaži koliko me cijeniš”. Knjiga “Pisci o pisanju” za mene je bila dragocjeno iskustvo, jer u njoj sam uspjela sabrati najraznovrsnija imena koja povezuje samo jedno: demon pisanja.

Čini li vam se, iz vlastitog iskustva i onog ostalih književnica, da spisateljice u Hrvatskoj imaju drukčiji status i tretman od muških kolega i zašto je tome tako?
Mi smo i dalje patrijarhalna sredina, bez obzira što se pravimo da nismo. No, to ne mora značiti ništa: kao urednica mogu raditi s kime želim, a trudim se da broj autorica i autora s kojima surađujem bude podjednak. Smetaju me bilo kakve podjele i klanovi, ali svijet je onakav kako se mi prema njemu postavimo. Trenutnu situaciju u domaćoj književnosti doživljavam kao zahuktalost iz koje tek treba izići neki zaista veličanstven roman: možda će ga napisati žena, možda muškarac. Vidjet ćemo.

Što mislite o marketinškom izdavaštvu u novinama koje pojedini nakladnici ocjenjuju kao supstituciju za izdavaštvo, kao neku vrstu simuliranog izdavaštva koje dolazi iz potpuno drugog prostora. Ima li takvo izdavaštvo reperkusije po manje nakladnike?
Ove sezone naše su se knjige prodavale bolje nego prethodnih: dakle, ne mogu reći da me izdavaštvo u novinama na bilo koji način oštetilo, premda sam ga u početku doživljavala kao nejasnu prijetnju. Matematički gledano moglo bi se reći da osoba koja kupuje knjige na kiosku više nema volje ili novca kupovati (skuplje) knjige po knjižarama, no nikada nisam vjerovala u takve procjene. Malim je nakladnicima mnogo opasnije to što nikako ne mogu doći do novca od prodanih knjiga, jer ove je godine zavladala neka mračna moda neplaćanja koju provode gotovo sve domaće knjižare. I dok se poslovođe nama žale kako ne mogu platiti plaće svojim namještenicima, što da mi njima kažemo? Da nakon izvrsne prodaje bilježimo nulu na računu?

U jednoj recenziji vaše “Priče o M.” preporučeno vam je da ubuduće pri pisanju romana što više odbacite način kako pišete i razmišljate u kolumni, odnosno, da se “raspolutite” tako da jedna osoba piše kolumnu za novac, a druga romane za dušu. Kako to postići, odnosno, kako u sebi pomirujete (ili ne pomirujete) te različite “osobe” i načine pisanja?
Vjerujem da je svatko od nas više osoba u jednoj, jer inače bi nam bilo tako dosadno! Meni je u redu živjeti i s mojom nakladničkom, kolumnističkom i spisateljskom personom. Njihova tajna nije u tome što su različite, već u tome što su slične. Sve što radim tiče se pisanja, čitanja, izmišljanja. Mnogo bih se teže mirila sa sobom da jedna od mojih persona, recimo, otvori tvornicu mesnih prerađevina. Doduše, s takvom bih osobnošću bolje zarađivala.

Kakvi su vam spisateljski planovi?
Ne znam kako mi se to dogodilo, ali u onome što sam zadnjih godinu dana pisala nazire se neki horor-ugođaj. Shvatila sam da je pisanje o nečemu što me plaši idealan način da se oslobodim nekih vlastitih strahova i panika. Upravo dovršavam roman koji se događa u Zagorju u napuštenoj kuriji, uz njega tu je i mini-roman, ili novela u kojoj se mrtvi petljaju sa živima, a sve se to izlijeva u niz kratkih priča s istaknutim fantastičnim motivima. Ako će se pisanje odvijati prema mojim planovima, voljela bih objaviti tu horor-fantastičnu trilogiju unutar istih korica i njome zaista preplašiti one koji se nadaju da ću makar jednom objaviti nešto iz hrvatske zbilje.

(Prenesno iz Slobodne Dalmacije, od 18.09.2004. Intervju vodila Andrea Radak.)

A nije bio, odmah valja reći, nimalo lak ni jednostavan taj put, odabir i, u naše jezično ruho, “odijevanje” tih osamdeset i osam doista reprezentativnih norveških bajki.
Pa ipak, svu težinu i zahtjevnost prevoditeljskog posla nadvladala je radost predavanja jednom svijetu koji, po stvarnosnim mjerilima, ne postoji, ali kojega, stvarnosno, ipak imade, jer itekako živi u svojoj osobenoj, vlastitoj sazdanosti. Kao da je cijelo vrijeme bila prisutna misao Oernulfa Hodna, jednog od vodećih norveških “bajkologa” : “ Narodne bajke još uvijek imaju moć da angažiraju i izazivaju ljude svih dobi svojim uzbudljivim i fantastičnim pokušajem u razumijevanju i tumačenju životnih misterija”.
I doista, taj me je bajkoliki svijet svojom uzbudljivom fantastičnošću do kraja angažirao, izazivao i poticao, i čudesno nadahnjivao svojom kristalno jasnom porukom : “laž se ne isplati”, odnosno “isplati se biti dobar, ljubazan i susretljiv” , “život je dosljedan i pravičan”, “siromaškov život je sretniji od života jednog bogatuna”, “loš čovjek loše i završi”, “prava ljubav uvijek pobijedi”, “nitko ne može pobjeći od svoje sudbine”...

O autoru

Pavao Pavličić (1946) jedan je od najčitanijih i najproduktivnijih suvremenih hrvatskih književnika. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Piše romane (Večernji akt, Škola pisanja, Nevidljivo pismo, Diksilend, Numerus Clausus, Zaborav, Pokora, Nepovrat, Pasijans, Tužni bogataš, Kronika provincijskog kazališta, Melem), autobiografske proze (Dunav, Šapudl, Kruh i mast, Vodič po Vukovaru), knjige pripovijedaka (Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Skandal na simpoziju, Kako preživjeti mladost, Vesele zgode djeda i bake, Otrovni papir), filmske scenarije (Ritam zločina, Treći ključ, Osuđeni, Treća žena), kazališne drame (Lopov u mraku, Kazališni život, Olga i Lina), knjige feljtona (Inventura, Svoj svome, Prolazna soba, Leksikon uzaludnih znanja) te brojne knjige s područja znanosti o književnosti.
Pisao je mnogo i za djecu, a to su romani: Trojica u Trnju, Zeleni tigar, Petlja, Lopovska uspavanka, Mjesto u srcu.
Živi i radi u Zagrebu.

KRITIKA : Rade Jarak - Termiti i druge priče (izd. Fraktura, 2002.)

Rade Jarak hrvatski je književnik rođen 1968. g. u Dubrovniku, koji osim ove zbirke priča iza sebe već ima i jedan kratki roman (Kiša, Naklada MD, 2001.), kao i dvije pjesničke zbirke. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj Akademiji u Zagrebu, a inače redovno objavljuje eseje i književne kritike u Vijencu.
Kako se ja skromno i nadobudno, također pokušavam baviti književnim recenzijama, normalno je da nastojim pratiti i uratke svojih "kolega" i moram priznati da su mi Jarkovi tekstovi o domaćoj književnoj produkciji (neka mi Jagna Pogačnik, Tatjana Gromača, Velimir Visković, Seid Serdarević, Robert Perišić i ostali ne zamjere) ipak nekako najdraži. Kod Jarka se osjeća neizmjerna dobrohotnost, izostanak i najmanje želje za pljuvanjem nečijeg truda uloženog u pisanje; on u svakom rukopisu traži ono zbog čega to djelo zaslužuje našu pažnju, što redovno i pronalazi te nam na to ukazuje... i nekako osjećam da on to radi iskreno, a ne zbog izbjegavanja da se zamjeri svojim kolegama-spisateljima, koji se u ovako malenoj sredini poput naše gotovo svi međusobno poznaju.

A svoje priče on piše jednostavno, s lakoćom, bez isforsirane kulerštine, nepretenciozno, sa primjetnom dozom elegancije. Osjeća se iskustvo stečeno pisanjem poezije, osobito kod opisa pejzaža i krajolika. Nema želje za provokacijom, čime se izdvaja od većine svojih kolega po peru kojima je po godinama blizak, a ironizacija tegobne nam svakodnevne zbilje kod njega je blaga i nalazimo je samo u tragovima.
Priče su smještene u svakodnevicu običnih malih ljudi : sportaša, taksista, studenata, sitnih kriminalaca, pomoraca... i vrlo su ujednačene, respektabilne razine kvalitete s malom zamjerkom nekoliko pomalo nedorečenih koje vape za neznatnijim proširenjem i razradom (Špilja , U Kalosu), dok bih među najuspjelije svrstao one s primjetnim elementima i motivima fantastike (Taksist, Svjetioničar, Krivo Pero susreće Velikog Poglavicu), koje pomalo nalikuju na rane priče Gorana Tribusona. Veoma je uspjela i priča Čudo na otoku kod koje je najizraženija poetizacija proznog rukopisa s referencijama na Novakov Izgubljeni zavičaj.
Ipak najboljom pričom smatram onu naslovnu (Termiti) koja započinje iznimno uvjerljivim prikazom ratne zbilje, da bi se potom razvila u metaforičnu sliku života kao nečeg nepredvidljivog, sa stalnom atmosferom prijetnje, ali i optimističnom porukom da sve ipak nije toliko crno kako se u početku čini.

Više priča može se svrstati u tzv. stvarnosnu prozu u kojima se uz blagi ironijski odmak komentira naše ne odveć privlačno poratno svakodnevlje, s likovima koji, baš poput svih nas - običnih malih ljudi, autsajdera i marginalaca, iz dana u dan vode bitku sa zbiljom koja im nikako ne ide na ruku, pa zbog toga nerijetko posežu i za načinima ne baš bliskim zakonu (Kralj smeća, Blues za kafić i bradu, S takvim rukama nećeš daleko stići).
U svim pričama osjeća se simpatija i suosjećanje autora s likovima i tegobama kroz koje prolaze, što, kad se poveže s njegovim pozitivistički pisanim književnim recenzijama, daje dojam dobrodušnog, čovjekoljubivog književnika.
Duhovito osvježenje u zbirku unose i dvije priče erotskog karaktera (Penal , Treći svjetski rat), od kojih je prva objavljena i u zbirci Libido.hr, dok potonja, pisana filmski i smještena u američko ozračje, tarantinovski krvavo svršava.

Sve u svemu, radi se o zbirci evidentno nadarena i inteligentna autora, koji njeguje elegantan tečni stil i sofisticirani rukopis, a priče odlikuju pregledne narativne linije, bez suvišnosti, ali i bez primjetnijih mana, pa zaista s nestrpljenjem od Jarka treba očekivati njegove buduće uratke. Nekako osjećam da od njega ono najbolje tek slijedi.
(Napisao : Božidar Alajbegović)

"...Ova knjiga namjerava istovremeno biti književna kritika, analiza popularne kulture, političko huškanje, teorijska vježba, i oda cigaretama. Nastoji, premda ne želi izgledati eklektična, izbjeći konvencionalne žanrovske kategorije, s ciljem da proizvede odvažniju kritiku od one kakvu smo navikli čitati. Ova knjiga možda zapada u grijeh neodgovornosti, upada u zamku besmislenosti ili prelazi u fikciju ili provokaciju kako ne bi bila dosadna. S namjerom da se teoretski smjesti negdje između književne kritike i političke rasprave, ono što slijedi moglo bi biti oboje ili nijedno, onemogućeno da ikad uspješno bude jedno uslijed svog sudjelovanja u drugome. Kako bilo da bilo, teži biti oboje i nešto još nelegitimnije od toga -d obar primjer lošeg primjera kritike, onaj u kome književna kritika, s određenom neozbiljnošću, postaje važna za goruće društvene probleme.

Cigareta se nalazi tu negdje između popularne i elitne kulture, uzeta kao predmet i literarne i takozvane kulturne kritike. Pretpostavlja se da njena konzumacija ne ovisi ništa manje o njenim mitskim identifikacijama nego o društvenim upotrebama, o njenim estetskim svojstvima ništa manje nego o prilikama trgovine njome. Knjiga Cigarete su veličanstvene cigareti pripisuje određeno filozofsko dostojanstvo koje potječe iz toga što je smatra simboličkim oruđem i daje joj poetske osobine svetog ili erotskog predmeta, obdarenog čarobnim svojstvima i zavodljivim dražima, okruženog tabuima i dojmom opasnosti - riznice nedopuštenih zadovoljstava, kanala prema transcendentalnom, i poticaja represiji. U šest poglavlja prisjećamo se kulturne povijesti cigareta, njihovih prikaza u filozofiji i beletristici, poeziji i romanima, filmu i fotografiji, kako bi, u zaključku, razmišljali o razlozima njihove sadašnje satanizacije..." ( R. Klein )

KRITIKA : Pero Kvesić - Stjecaj okolnosti (izd. Meandar, 2003.)

Ljubavne veze kao i raspadi istih predstavljaju nepresušno vrelo za umjetničko stvaranje, već decenijima (da ne kažem čak i stoljećima). Dapače, u svijetu rock glazbe baš ponajbolja djela nastaju upravo na razvalinama ljubavnih veza (npr. Beck-ovo remekdjelo Sea of change ili pak Cave-ov genijalni album Boatman's call), i to, zamislite, od muških autora, dok se u nas još uvijek na tom vrelu inspiracijom napajaju gotovo isključivo autorice.
Naše muškarčine - kako se i priliči, kaj ne? - i nadalje hine da ih takve stvari ne tangiraju baš previše. (Jedna ošla - sretan joj put, nije jedina na svijetu, bit će još drugih, oho-ho, i još kako!!! - i sve u tom stilu i fazonu).
Upravo stoga još i više (ugodno) iznenađuje da se autorstvom kratkog romana Stjecaj okolnosti a koji tematizira havariju jedne ljubavne veze može podičiti nitko drugi negoli upravo Pero Kvesić.

Budući da spomenutog autora na hrvatskoj književnoj sceni nije bilo punih deset godina, osjećam se pozvanim da vas podsjetim kako se radi o književniku koji je uz Majdaka zaslužan za inauguraciju tzv. proze u trapericama, odnosno proznog pisma koje tematizira urbanu svakodnevicu mladeži s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina.
Glavne odrednice tog svojevremeno veoma popularnog proznog pravca ili podvrste bile su komunikativnost, duhovitost i jednostavnost, a Kvesić se proslavio zbirkom priča Uvod u Peru K . koja je bila vrlo rado čitana i doživjela je više izdanja.

Nakon stanke uzrokovane prvenstveno političkim razlozima, u zadnje tri godine Kvesić se javio sa čak 4 prozne knjige: dvije zbike priča - Kasandrine slutnje i Uspomene urednika erotskog magazina te dva romana: Rent-a-car express i povod ovome tekstu - Stjecaj okolnosti (koji je objavljen u sklopu drugog kola poznate Meanderove džepne edicije Sretne ulice).

Stjecaj okolnosti u medijima je bio popraćen usporedbama sa Kureishijevim romanom Intima. Iako određene poveznice sasvim sigurno postoje (oba romana tematiziraju raspad ljubavne veze, i to iz pozicije muškog kraka ljubavnoga para) mišljenja sam da je kratkom Kvesićevom romančiću ipak nešto bliži Hornbyjev Hi-Fi . Naime, u slučaju Intime muškarac je taj koji napušta svoju družicu, bez previše kajanja i lamentacije, dok je Hornbyjev nezreli antijunak bliži Kvesićevom po tome što je on taj koji biva napušten, nakon čega lamentira ne samo o toj najsvježijoj neuspjeloj vezi nego i o onim prošlima (baš poput Kvesićeva jadnička koji retrospektivno tuguje osim za zadnjom još i za svojom davnašnjom dragom, koju je izgubio - kako drukčije negoli - stjecajem okolnosti).

U romanu, kao što je to u promotivnom tekstu na koricama spomenuto, radi se o "varljivoj priči kod koje pisac priča jedno, da bi kazao drugo, a zapravo će reći treće ". Da pojasnim, radi se o autopsiji jedne propale ljubavne veze između pedesetogodišnjeg novinara i dvadesetogodišnje studentice, u pozadini čega autor ustvari razlaže svoju životnu filozofiju zasnovanu na pogubnom, ali presudnom utjecaju slučajnosti na tokove naših sudbina i života, da bi se na samom kraju romana razotkrio i treći sloj - u završnoj sceni kolone sivomaslinastih vojnih kamiona koja, osim što priču vremenski pozicionira u nedavnu nam prošlost, također i raspad ljubavne veze simbolički povezuje sa rasapom država i ratom koji je na pomolu.

Za razliku od prijašnjih Kvesićevih proza kod Stjecaja okolnosti zamjetno je manje humornosti i duhovitosti, iako i njegovo najnovije štivo krasi tečno pripovijedanje i komunikativnost. Usprkos mjestimičnim ponavljanjima, autor čitateljevu pažnju uspijeva zadržati prekidajući glavni tok radnje flashbackovima na jednu, već spomenutu, bivšu propalu (djevojka zvana Sunce) kao i jednu nerealiziranu vezu (Veronika).
Zanimljivo je da kao podtemu Kvesić ovdje provlači i generacijski jaz, ali sada se on kao autor nalazi sa druge strane barikade i više ne ironizira ozbiljni svijet odraslih nego progovara iz pozicije "dinosaurusa koji pomalo iščezavaju" da bi njihovo mjesto zauzeli mladi, odnosno, da nastavimo s ovom, po meni ne baš uspjelom autorovom metaforom - sisavci.

Iako ga se komotno može svrstati u prezreni žanr ljubića, ovaj romančić koji obiluje sentimentalnošću, poplavama emocija, samopropitkivanjima i retroaktivnim analizama vlastitih postupaka, začudo, niti na trenutak ne upada u mulj patetike, ali završne proročanske poruke u stilu - "a šta sam ja govorio - ali niste me htjeli slušati..." pomalo ipak iritiraju (mada je finalna sekvenca veoma efektna i nimalo promašena).

Unatoč feelingu rezignacije i gubitništva koji izvire iz samoopravdavajuće fatalističke filozofije kako svemu što nam se u ljubavi (a i životu) dešava - kumuje nesretan stjecaj okolnosti , naš neimenovani pripovjedač ipak se ne miri sasvim sa svojom autsajderskom pozicijom, jer se, u vezi koja je zbog goleme razlike u godinama (ali i svjetonazorima) unaprijed osuđena na propast, on u potpunosti, bez zadrške prepušta emocijama.
On umjesto da u tu vezu uđe hedonistički, s ciljem da uživa dok traje (a poslije - ćao đaci), on se emotivno potpuno veže za Taliju, pa na koncu, čak i kad je već svjestan da ona ima novog (od njega puno mlađeg) dečka, on i dalje ustrajava u borbi za njenu naklonost i natječe se s višestruko superiornijim protivnikom, iz čega se može iščitati i autorovo neusahlo buntovništvo, mladenački duh i nepomirljivost.

Ovim solidnim romančićem Pero Kvesić nam poručuje (za razliku od njegova junaka koji to na ljubavnom polju ipak nije uspio dokazati) da još uvijek nije za staro željezo.
Ostaje mu da to, sa, nadam se, što skorijom svojom novom prozom - i potvrdi.
Dotad, Stjecaj okolnosti uzet ćemo kao vrlo zanimljivo pismo namjere...
(Napisao : Božidar Alajbegović)

1. Da Vincijev kod - Dan Brown (izd. VBZ) = 660 prodanih primjeraka
2. Zovem se Crvena - Orhan Pamuk (izd. Vuković&Runjić) = 270 prodanih primjeraka
3. Osmi povjerenik - Renato Baretić (izd. AGM) = 155 p.primjeraka
4. Plavuše iz Bergdorfa - Plum Sykes (izd. Algoritam) = 120 p.primjeraka
5. Inšallah Madona, inšallah - Miljenko Jergović (izd. Durieux) = 90 p.primjeraka
6. Pokaži koliko me cijeniš - zbirka priča hrvatskih pisaca (izd. Vuković&Runjić) = 70 p.p.
7. Sarajevski Marlboro - Miljenko Jergović (izd. Durieux) = 65 prodanih primjeraka
8. Ministarstvo boli - Dubravka Ugrešić (izd. Faust Vrančić) = 60 prodanih primjeraka
9. Veliki šoping - Ante Tomić (izd. VBZ) = 55 prodanih primjeraka
10. Moj slatki Sputnik - Haruki Murakami (izd. Vuković&Runjić) = 50 p.primjeraka

Modernistički pokret u Brazilu započeo je 1922. godine kao manifestacija pobune protiv parnasovske „dekadencije“, artizma i hermetičnosti književnog izraza. Započeo je u Sao Paolu i ubrzo se proširio po cijeloj zemlji. Grupa umjetnika, koja je započela pobunu protiv fascinacije europskim pokretima i pojavama, zagovarala je povratak domaćoj tradiciji, idejama, povijesti i „prirodnome jeziku“, tražila oblikovanje izvornog nacionalnog izraza i poštovanje regionalnih kultura. Međutim, u toj borbi za izvornost došla su do izražaja različita viđenja problema „tradicije“ i „individualnog talenta“ te su sudionici pokreta ubrzo formirali više frakcija i sastavili više programa „nove umjetnosti“. Frakcije su u svome djelovanju dolazile u sukob i tako istodobno i poticale i kočile razvitak brazilske književnosti.
Nikica Talan (1959.), ugledni hrvatski stručnjak za književnosti portugalskog jezičkog izraza, sastavio je antologiju najznačajnijih pjesničkih pojava moderne brazilske književnosti i uputio na kulturološke obrise epohe u kojoj se odvijala borba za brazilski modernizam. Knjiga se sastoji od opširnoga uvoda kojim se čitatelj upućuje na osnovne značajke brazilske književnosti novijega vremena te sadržaj modernističke reforme u prvoj polovici XX. stoljeća. Ovu sintetsku panoramu ilustriraju pjesme najznačajnijih pojava brazilskog pjesništva – stihovi M. Bandeire, G. de Almeida, M. de Picchia, R. de Carvalha, C. Ricarda, J. de Lime, T. de Silveire i drugih pjesnika. Njihove su pjesme popraćene opširnim bio-bibliografskim bilješkama.
Raspušten ritam antologija je ponajboljih pjesničkih ostvarenja suvremene brazilske književnosti. Knjiga upoznaje hrvatskoga čitatelja sa slabo poznatom literaturom, sa slikovitošću i razigranošću izraza koji europska tradicija nije njegovala u tzv. visokoj književnosti te, dakako, s problemima koji su univerzalni ali viđeni na drukčiji način. Ova atraktivna i egzotična knjiga namijenjena je podjednako stručnim krugovima i širokome čitateljstvu, jer nudi bogatstvo umjetničkog, idejnog i društveno-političkog kompleksa jedne daleke a opet bliske zemlje.

"HISTORIJSKA ČITANKA nije ni historija, ni fikcija, nego je popis onoga što još uvijek postoji kao inventar jedne posve subjektivne povijesti grada, zemlje i vremena. Kao i svaki popis, tako bi i ovaj trebao težiti preciznosti. On ništa ne uljepšava, ne obrađuje i ne osmišljava, nego nabraja, sve dok ima što nabrajati. U njemu ima ponavljanja, i onih emocija kojih bi se sramila svaka ozbiljna priča o vremenu, ali ih se ne srame porodični albumi s fotografijama. HISTORIJSKA ČITANKA zapravo je porodični album jer se čovjek uvijek familijazira s ljudima u vremenu koje je prošlo i koje si želi objasniti.
S ovom knjigom dovršava se Historijska čitanka, projekt-kolumna započeta na stranicama sarajevskog magazina Dani, ubrzo nakon završetka rata. Bilježio sam činjenice vlastitog sjećanja, predmete, situacije i događaje koji su pratili svakodnevicu posljednja dva desetljeća Jugoslavije i socijalizma. Pritom je, naravno, važno da se središte moga svijeta širilo od Mejtaša, preko općine Centar, Sarajeva, Bosne i Hercegovine...Da sam živio drugdje, moja bi priča u detaljima, a možda i u cjelini, bila drukčija."
Miljenko Jergović

Od svih osjetila njuh je najizazovniji - nije niti čudo što je književnost puna aroma.
Laura Tonnato pokušala je, međutim, nešto drugo - dočarati olfaktivnu imaginaciju, proizvevši pet parfema koji se podudaraju s pet "mirisnih" književnih trenutaka.
U promociji koju je organizirao Waterstone, posjetioci će njihove knjižare na londonskom Piccadillyju od slijedećeg tjedna moći na svojoj koži isprobati kako mirišu neki od naslavnijih trenutaka u povijesti svjetske književnosti.
Na prvom katu nalazi se tako miris "ljubičica koje bude sjećanja na mrtve ljubavi" iz Oscar Wildeovog "Portreta Doriana Greya". Parfem je prigodan – (pre)sladak, a oni koji su ga imali prilike isprobati opisuju ga i kao pomalo dekadentnog.
Na drugom katu posjetioce okružuje "miris spaljenih bazgi", čiji omamljujuć miris prožima cijeli Gabriele d`Annunziov "The Child of Pleasure", a koji lagano miriše po paljevini.
Na trećem je katu, naravno, Proust i njegov slavni kolačić madeleine. Miris je, kažu, savršen - vanilija i dašak bakine kuhinje. Slijedi, kat iznad, miris "Madame Bovary"- inspiriran frustriranom željom heroine romana kada njuši grofovu kutiju za cigare. Emma je, udišući miris duhana, sanjarila o visokom društvu iz kojega je bila isključena. Prigodno, miris također odiše duhanskim isparavanjima.
I tada, posljednji, na zadnjem katu, dolazi, a tko bi drugi – Süskindov "Parfem". Protagonist ovog romana žudi za ultimativnim mirisom, a organizatori, svjesni teškoće pothvata, odmah su se ogradili od sadržaja romana – miris, upozoravaju, nije ono za čim junak traga, već je dizajniran kako bi uhvatio dašak atmosfere Pariza u osamnaestom stoljeću. I zaista - miris je lagan, privlačan, lepršav i lagano miriše po dimu.

Nietzscheov spis o genealogiji morala je doista najbolje zamišljen i ostvaren Nietzscheov spis uopće - izuzimajući Zarathustru, koji u cjelini Nietzscheova djela stoji sasvim po strani. Nema mu premca ni među prethodnim ni među potonjim njegovim spisima. Ne zauzima on danas slučajno tako visoko mjesto na listi najviše prevođenih i najčešće navođenih Nietzscheovih spisa. Michel Foucault je otišao tako daleko da je čak čitavo svoje opsežno povijesno-kritičko proučavanje raznih oblika znanja i strategija moći naknadno doveo u svezu s Nietzscheovim spisom o genealogiji i označio tim imenom.
U spisu Nietzsche bezobzirno ustaje protiv čitave dotadašnje filozofije, nastoji je razobličiti kao puko dekadentnu pojavu, kao simptom slabosti i bolesti, znamenje posustajanja životne snage i moći. Genealogija morala postaje nužno okosnica Nietzscheova filozofiranja samo zato jer je Nietzsche ozbiljno shvatio spregu između morala i metafizike, što je otkrio da je čitava dosadašnja filozofija duboko ogrezla u moralnim zabludama i predrasudama, odnosno da su moralne zablude i predrasude izvorište i osnova svih ostalih zabluda i predrasuda u filozofiji, napose onih glede istine i čistog znanja uopće.

Prema Nietzscheu, moral je najopćenitiji normativni okvir samorazumijevanja europskog čovjeka, u najmanju ruku od Sokrata i Platona, njegova vladavina je neograničena u svim područjima duha, počevši od religije, umjetnosti, znanosti i filozofije, sve do prava, politike, povijesti i drugih izvanjskih odnosa. Moral je temelj svekolike kulture, zapravo najviša moć pred kojom se mora opravdati svaka druga moć.
Nasuprot platonsko-kršćanskom shvaćanju da je moral jednom zauvijek dan i nepromjenjiv, da ima nadvremensko značenje i vrijednost, Nietzsche hrabro zastupa gledište o povijesnom karakteru morala. Njegova hipotetička rekonstrukcija morala nije samo povijest nastanka modernih ideja nego istodobno i povijest nastanka modernoga čovjeka.

Da bi mogao postati svjesno i odgovorno biće, biće koje računa i s kojim se računa, čovjek je, smatra Nietzsche, morao platiti visoku cijenu: obezvrjeđenje neposrednosti života. Moral krivotvori i potiskuje izvornu ljudsku prirodu utoliko što odvraća od osjetilnog i tjelesnog i apsolutizira um usmjeren prema apstraktnom i duhovnom. Nietzsche "asketski ideal" označava vrelom i uzrokom svih nevolja i nedaća koje su snašle ljudski rod, čvrsto uvjeren da je taj ideal u stanovitom smislu oličenje morala, čak njegova jezgra i bit, jer zahtijeva neprekidno naprezanje koje nikada ne može biti ispunjeno. Taj je ideal izopačio i upropastio modernoga čovjeka jer je, napose u obliku koji mu je dalo kršćanstvo, postao povijesno najutjecajnije načelo europske kulture. U ime je tog ideala ovozemaljski život osuđen i odbačen kao nešto prolazno, ništavno, bezvrijedno... Tako su širom otvorena vrata europskom nihilizmu, tomu najstrašnijem obliku samootuđenja čovjeka.

Sve što nije valjalo na početku godine dočekalo nas je u još gorem stanju na početku knjiške sezone. Novinske kuće su se zahuktale s nakladništvom i izdaju gotovo deset naslova tjedno. Prodaja u knjižarama je bitno slabija nego u istim mjesecima prošle godine. Mnogi knjižari vuku sve duže i opasnije repove neplaćenih dugova. Nakladnici se odriču i posljednjih skrupula, te sve masovnije sudjeluju u rasprodajama svojih zaliha po smiješno niskim cijenama. I to na Trgu bana Jelačića, naočigled knjižara koji tako imaju sve manje mogućnosti da im isplate svoje dugove. Velika financijska rupa koju su poznati problemi hrvatskog tržišta knjiga i nedjelotvornost komisijske prodaje godinama kopali, sad odjednom guta svaku kunu koja se pojavljuje na tržištu. Čak ni uspješnice više nakladnicima ne vraćaju dobit. Novci putem negdje nestaju, u nedjelotvornosti cijelog sustava. Samo Ministarstvo donosi sigurne novce. I tu pritisak dnevno raste, što se već dobro vidi na velikom prebacivanju budžeta za potpore i otkupe. Vijeće se po dobrom hrvatskom običaju već pretvorilo u lobističko oruđe za usmjeravanje otkupa, bez ikakve ideje o razvoju tržišta.
Udžbenička sezona bi mogla biti samo još jedan udarac. Zbog velikih pritisaka nakladnika, te unutrašnjih dugova, pitanje je hoće li knjižari moći isplatiti potraživanja nakladnicima udžbenika. Što bi moglo dovesti i do prvog vala nestajanja knjižara. Iako, već godinama u Hrvatskoj manje uspješni nakladnici i knjižari opstaju prebacivanjem poslovanja na nove i nove tvrtke, to s uspješnijim sustavom naplate i većim brojem krupnijih nakladnika koji si mogu priuštiti snažniji pravni pritisak, neće još dugo biti moguće.
Ono što će, izgleda, ove jeseni biti zgotovljeno je podjela tržišta na mali broj nakladnika koji će držati visoki udio u knjižarskoj prodaji, te velik broj nakladnika koji će knjige praktički proizvoditi samo za Ministarstvo kulture i knjižare koje imaju dovoljno prostora ili volje držati te naslove. Već se primjećuje preusmjeravanje uspješnih srednje velikih nakladnika s prijevoda na domaću knjigu, što zapravo ukazuje na smanjivanje tržišnih ambicija i umrtvljavanje cijele nakladničke scene. To sigurno neće privući kupce u knjižare.

KRITIKA : Thomas Bernhard - Wittgensteinov nećak (izd. Meandar, 2003.)

Godine 1967. austrijski književnik Thomas Bernhard boravio je u bolnici Am Steinhof radi operacije, pri čemu mu je iz pluća izvađen tumor veličine šake. Istovremeno, njegov najbolji prijatelj Paul Wittgenstein bio je smješten u istom bolničkom kompleksu, ali u drugom paviljonu, onom predviđenom za duševne bolesnike.
Bernhard lajtomtiv njihova istovremenog boravka u susjednim paviljonima iste bolnice uzima kao temelj za autobiografski roman u kojem secira svoje dugogodišnje prijateljstvo sa tim nećakom slavnog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.

Paul Wittgenstein i Thomas Bernhard potpuno su srodne duše, blizanački veoma slični i po mnogim afinitetima podudarni, u tolikoj mjeri da to gotovo prelazi granice normalnog.
Bernhard tako u svojem kratkom (120 stranica), ali iznimno slojevitom romanu evocira svoje dugogodišnje prijateljevanje s Paulom, istovremeno literarno obrađujući i još dvije velike teme – umjetnost i smrt.
Kako je roman pisao nakon prijateljeva upokojenja, smrt je konstantno prisutna i sa gotovo svake stranice zasipa nas njezin zadah, da bi naposljetku Bernhard svoj roman skrušeno zaključio osudom samoga sebe, jer je zadnje dane njegova života Paula izbjegavao zbog vlastite komocije i samoodržanja, kako se ne bi morao susresti sa smrću kojom je odisala cjelokupna prijateljeva pojava.
Teme smrti on se dotiče i na stranicama koje tematiziraju njegov bolnički staž; svoje bolničke dane Bernhard oslikava grozomornom uvjerljivošću te nam oporim naturalizmom dočarava vlastite i patnje ljudi sa kojima dijeli bolničku sobu.

Bernhard je s Paulom dijelio mnoge strasti i njih su dvojica u tolikoj mjeri bili slični da portretirajući svoga prijatelja on istovremeno pravi skicu i za vlastiti autoportret, neprestano naglašavajući njihove zajedničke osobine (i osobitosti).
Jedna od njihovih najvećih zajedničkih strasti bila je ljubav prema glazbi, onoj klasičnoj, dakako. Njih su dvojica satima znali bez riječi sjediti, zajedno uživajući u milozvučju Mozartovih i Beethovenovih partitura, a zajednička im je bila i opsesija prema operi.
Osim glazbene, Bernhard se u knjizi dotiče i književne umjetnosti, pri čemu ponajviše do izražaja dolazi njegov ubojiti cinizam. Vrlo su dojmljive dvije kratke epizode kojima opisuje poniženja koje je doživio pri primanju književnih nagrada, a to su stranice iz kojih eruptivnom snagom probija njegova naglašena mizantropija. Bernhard doslovno prezire literarni svijet Beča i njegove ustajale kružoke, zazire od bečkih književnih kavana koje, kako tvrdi, na književnika imaju smrtonosni učinak. I taj osjećaj on također dijeli sa svojim prijateljem Paulom pa oni nebrojene sate zajedno provode daleko od memljivog zadaha bečkih literata, samospasenje pronalazeći u slavnoj kavani Sacher, gdje su imali svoj kutak sa kojeg su promatrali ljude i uživali u sarkastičnim komentarima svega što im je ulazilo u vidokrug.
Njih dvojicu povezuje i velika ljubav prema putovanjima, a kao izraziti velegradski individualac Bernhard je bio mrzitelj ruralnih predjela i prirode, ali je zbog svoje teške plućne bolesti bio osuđen na česte boravke na selu, što je dodatno potenciralo njegovu prgavu narav i mrzovoljnost.
Posebno su duhovite stranice na kojima opisuje jedno njihovo zajedničko putešestvije, kada su radi potrage za novim brojem časopisa Neue Zuericher Zeitung proputovali više od 350 kilometara, i to u autu bez krova. Zbog toga, putovanje je rezultiralo višetjednom prehladom, a naposljetku se ispostavilo uzaludnim, jer svoj primjerak časopisa nigdje nisu našli, što je kod Bernharda raspalilo sav njegov bijes na Austriju, “tu zaostalu, tjesnogrudnu, zabitu zemlju koja je istodobno upravo odbojno opijena ludilom veličine.”

Veliki skeptik i cinik, Bernhard se ne ustručava svijet prikazivati upravo onakvim kakav on jeste, bez imalo uljepšavanja i šminkanja, što mnogima, a naročito njegovim sunarodnjacima, nimalo nije po volji. Naravno, iz razloga što su upravo oni ponajčešće bivali žrtvom njegova beskompromisna pera.

Thomas Berhrad fascinantan je prozni stilist, pravi virtuoz pisane riječi, Wittgensteinov nećak prepun je vrtložnih rečenica i zanosnih igri riječima, a te dugačke, filigranskom preciznošću brušene sentencije nerijetko svojom dužinom prelaze granice jedne stranice.
Jako često on rabi ponavljanja nečega u prethodnoj rečenici već izrečenog, a time osim naglašavanja vlastitog stava i mišljenja iza kojeg neprikosnoveno stoji, postiže i humorni efekt, najčešće crnom bojom obojan. Upravo česta crnohumorna duhovitost olakšava probijanje kroz njegov rukopis pesimizmom i gorčinom obilježen, pri čemu Bernhard ipak, bez rezerve i u potpunosti, ostaje distanciran od i najmanje natruhe populizma i nimalo se ne trudi ikome se dopasti.
Upravo suprotno, on kao da ustrajava na svom izopćenom položaju, prgavosti i neprilagodljivosti, što i sam naglašava tvrdeći da, iako za razliku od svog prijatelja nije smješten na odjel za umobolnike, od njega nije nimalo manje lud. Nego čak možda i luđi. Odnosno , kao što sam kaže:
“Paul nije bio luđi od mene, jer ja sam u najmanju ruku isto tako lud kao što je bio Paul, barem toliko lud kao što ljudi kažu da je bio Paul, samo što sam se ja uz svoju ludost još razbolio na pluća. Razlika između mene i Paula samo je u tome što je Paul dopustio svom ludilu da njime potpuno ovlada, dok ja svom jednako velikom ludilu nisam dopustio da sa mnom potpuno ovlada; on je takoreći u svoje ludilo utekao, dok sam ja svoje ludilo cijeloga života iskorištavao, njime vladao; Paul svojim ludilom nikad nije vladao, ja sam svojim vladao uvijek i možda je zbog toga moje vlastito ludilo bilo čak mnogo luđe ludilo od Paulovog.“ (str. 27.)
(Napisao : Božidar Alajbegović)

LIBRA LIBERA # 14, ljeto 2004.

Vrijeme reklama/ radikalne seksualnosti


01: VRIJEME REKLAMA

"U kontekstu svijeta bez značenja, u kojem ljudi tragaju za značenjem,
pojavljuje se religija uporabne vrijednosti, religija oglašivanja."
Ako je oglašivanje postalo komunikacija 21.stoljeca, religija i jedini način
držanja društva na okupu, onda je jedna od najbitnijih praksi razotkrivanje
mehanizama pomoću kojih se stvara značenje u reklamama. Libra donosi neke od
temeljnih tekstova teorije reklama i intervjue s njezinim tvorcima. Stuart
Ewen, Sut Jhally, James Twitchell, Judith Williamson, John Harms i Douglas
Kellner.

02: AVANT-PORNO

Libra prevodi suvremene američke autore Douga Ricea i Eurudice, koji
otkrivaju seks kao nomada, anorgansku formu prilagodljivu svim uvjetima -
živim, mrtvim i poluživim, tjelesnim, jezičkim, bestežinskim,
međuplanetarnim, medudimenzijskim, analognim i digitalnim.
Riceu je seks halucinatorna vampirsko-mutantsko-religijska forma žudnje, dok je za
Eurudice, tumor slobode, kratki spoj svih oblika oslobađanja i ekstatičnih
povezivanja, nadilaženja granica.


03: RADIKALNA SEKSUALNOST U PROZI

Kako se domaći autori snalaze na tankom ledu nomadske seksualnosti?
Momačke večeri i demonske striptizete, svečenici i životinje, kućna video
pornografija, majke, fetiši na bicikle i odgovor na pitanje kako seks i film
mogu biti smrtonosni u svojim kratkim prozama donose nam Nenad Stipanić, Nebojša Lujanović, Marjan Alčevski, Goran Bogunović, Lejla Kalamujić, Mile Stiponja i Mario Brkljačić.

Gledan sa sigurne udaljenosti – bez obzira mjerimo li je kilometrima ili godinama – rat se doima kao bogato producirani pirotehnički spektakl. Josip Mlakić već godinama se trsi uvjeriti svoje čitatelje da ispred ili iza svake zaglušujuće detonacije i jezovitog bljeska stoji niskobudžetni kammerspiel, da svaki rat zapravo i nije ništa drugo doli zbroj tisuća vrlo komornih drama. Također, on vrlo dobro zna da konačnim polaganjem oružja i potpisivanjem iznuđenoga mira ni jedna vojna ne može prestati. Rat traje sve dok žive protagonisti i posljednjega kammerspiela, pa i dulje: dokle god živi uspomena na njih.

Nakon nagrađivanog romana ''Živi i mrtvi'', V.B.Z s ponosom predstavlja izbor iz Mlakićeva pripovjedačkog opusa.
Ponoćno sivo može se čitati i kao neka vrsta osjetilnoga vodiča kroz iskustvo rata, knjiga koja će vam otkriti do jučer nezamislive boje, mirise, okuse i zvukove. Premda na prvi pogled sudržan, odmjeren, pa čak i distanciran pripovjedač, Mlakić raspolaže uistinu rijetkim darom da već nakon prvih nekoliko redaka zarobi čitatelja i uroni ga u svoj svijet gotovo opipljive tjeskobe. Varate se ako mislite da iz Mlakićeva kozmosa možete izaći nakon što sklopite korice ove knjige. Njegovi demoni dovijeka će ostati podstanarima i u vašemu duhu.

Prije samo par godina bosanska je čitalačka publika skoro stidljivo i šapatom zapitkivala: ''Ko je taj Tomić koji piše onako duhovitu prozu, koja na svaki način korespondira s onim što smo u Bosni i Hercegovini (pogotovo u Hercegovini, reklo bi se, jer svijet Tomićevih junaka velikim dijelom dolazi odatle, bilo mentalitetski, bilo fizički ) živjeli, gledali i slušali sve ove godine''. Sada im sve to stiže i u pisanom obliku – začinjeno humorom i introspekcijom – od Ante Tomića, pisca za kojeg se više nitko tko čita ne pita tko je.

Nakon uspjeha njegovih romana u Hrvatskoj i velikog interesa za njih u BiH, pojavljuje se i njegovo prvo bosansko izdanje. Knjiga kratkih priča Veliki šoping je zbirka u kojoj su tri priče nove i dosada neobjavljene, dok su ostale zbir njegovih urbanih slika vremena koje po malo čemu možemo zvati urbanim. No, on je prvenstveno humorom kao osnovnom ''kartom'' svoga pisanja, već ''sjeo'' bosanskim čitaocima koji će moći uživati u Velikom šopingu, knjizi koja donosi svježeg Tomića, pisca čija se blizina Bosni očituje u svakom ispisanom retku.

Frode Grytten rođen je 1960. u norveškom gradiću Odda, a prvu knjigu, zbirku pjesama, objavio je 1983. Nakon toga napisao je nekoliko zbirki priča i knjiga za djecu, dobivao odlične ocjene kritike, osvajao nagrade, ali još uvijek kao da je nešto nedostajalo. Nakon što je njegov roman 'Pjesma košnice' (Bikubesong, 1999.) dobio najznačajniju norvešku književnu nagradu, Bragerprisen, Frode Grytten napokon postaje poznat široj čitalačkoj publici. Postaje jedan od najčitanijih pisaca u Norveškoj, a kazališna predstava napravljena po njegovom romanu postiže nezapamćen uspjeh. Ulaznice su rasprodane sve do kraja ove godine, a predstava je nedavno imala i svoju premijeru u autorovom rodnom gradu. Iz Odde, gdje zahvaljujući romanu uživa status poluboga, Frode Grytten odletio je za Manchester, na veliki come back koncert Morrisseya, bivšeg pjevača britanske skupine The Smiths.

Bio si na Morrisseyevom velikom come back koncertu u Manchesteru. Nekadašnji pjevač The Smithsa jedan je od heroja tvoje knjige, svakako jedan od najčešćih izvođača na soundtracku uz koji se pleše u 'Pjesmi košnice'. Kakav je bio koncert? Kako si se osjećao?
Čudno. Bio je to Morrisseyev prvi koncert nakon 12 godina i održao ga je u svom rodnom gradu. Na svoj 45. rođendan. Na kraju je i izgledalo da je rezultat 12:0 za njega: publika je bila smrvljena, nisu imali snage čak ni za pljesak. Bilo je jako tiho, svi su osjećali da sudjeluju u nečemu nevjerojatnom. Morrissey je pravi engleski pacijent; ranjivi, ljutiti čudak. Sve mi je to još uvijek jako teško shvatiti. S njegovim pjesmama živio sam 20 godina i bilo je ravno do dna – još od prvog albuma The Smithsa pa sve do posljednjeg 'You Are The Quarry'... i mislio sam da bi taj put u Manchester mogao biti način da ga se oslobodim, da ih prebolim, da pobjegnem iz te male sobe u kojoj je pjevao Morrissey, da u sve to potonem do kraja da bih se mogao izvući, pobjeći na svjež zrak. Ali izgleda da je prekasno. Nemoguće. Izgleda da tamo moram ostati.

Osim tog soundtracka za 'Pjesmu košnice' (The Smiths, Patti Smith, Lou Reed...), glazba je jako važna i u ostalim tvojim knjigama; odakle ta ljubav?
Za mene su glazba i pisanje oduvijek bili jako povezani. Slušati Springsteena, Dylana, Mitchellovu i Van Morrisona sedamdesetih. Zakačiti se za punk-rock, za The Clash i Sex Pistols. Otkriti Davida Sylviana, The Smiths, Prefab Sprout... Glazba i stihovi u pjesmama nekada su bili puno bliže, nešto što sam mogao prepoznati... kada je Springsteen pjevao o Freeholdu, New Jersey, pjevao je i o mom rodnom gradu Oddi. Volim takvu vrstu himni malim gradovima. To me je nadahnjivalo, kao da ti netko došapne: piši o svom vlastitom mjestu, svom vlastitom zemljopisu, svom vlastitom gradu. Ne moraš biti Ibsen, Dostojevski, ili Proust. Ti to napiši. Budi svoj. Napravi to.

Konstrukcija tvog romana, način pričanja priča zaziva neke dobro znane filmove i filmske pripovjedače: jednom si rekao da voliš Carvera, ali da ne voliš Altmanove 'Kratke rezove'...
Volim Raymonda Carvera. Bilo je pravo otkrivenje pronaći ga i pročitati. Ali, kao i obično, kad nešto uistinu zavoliš, a to se pretvori u nešto drugo, razočaraš se. I Altmanovi 'Kratki rezovi' su me razočarali. Činilo mi se da su nekako labavi i neusredotočeni. Nisam u njima osjetio toplinu i dubinu koju imaju Carverove priče. Ali Carver je o kratkoj priči rekao nešto drugo: to da priče moraju biti građene kao kuće ili automobili, tako da ih zbilja poželiš gledati, ne trebaju nužno biti lijepe, ali iznutra sve mora štimati, kuckati kao sat. Zato je i 'Pjesma košnice' arhitektonski roman, građevina od 24 priče iz 24 stana, s epilogom koji se u prvom stanu događa točno godinu dana nakon početka. Trebalo mi je četiri godine da je sagradim i bilo je to najčudesnije razdoblje u mom spisateljskom životu. Sve je počelo kad sam shvatio da Građevina, jedna radnička zgrada u centru Odde, može biti sam pupak svijeta i da mogu napisati po jednu priču iz svakog stana u njoj. Priče su samo frcale iz mene.

Koji tebi dragi pisci zuje u 'Košnici'? Iako je izuzetno kompaktan, tvoj se roman igra različitim stilovima, glasovima, temama...
Istina, na kraju sve to postaje nevjerojatna mješavina knjiga koje voliš, filmova koje obožavaš, pjesama koje su ti spasile život. Mislim da pisci danas pišu u neprekidnom dijalogu s drugim piscima. Pa ako o tome već treba pričati, želio bih da to traje cijeli dan, priča o knjigama i piscima koje volim. Ima ih jako puno. Ali cilj 'Pjesme košnice' bio je da u tu jednu knjigu ubacim cijelo društvo, da pišem o običnim i neobičnim ljudima, o muškarcima, ženama, djeci, starcima, heteroseksualcima, homoseksualcima, o sretnim ljudima, tužnim ljudima, melankolicima, pijancima, psima, menadžerima, ljudima koji vole, ljudima koji mrze. O svima. O svemu. Naravno, bila je to nemoguća misija, ali morao sam pokušati.

Što je s tvojim scenarističkim radom? Po tvojim su scenarijima snimljeni neki filmovi, osvojene neke nagrade...
Jedna od priča iz 'Pjesme košnice', 'Dublin na kiši', snimljena je kao kratki film, a u njemu je glumila prekrasna norveška glumica, Gřrild Mauseth. Film je režirala Annette Sjursen koja je prvi dugometražni film snimila po kratkoj priči još jednog norveškog pisca, Larsa Saabyea Christensena. Drugu moju priču '80 degrees east of Birdland', režirala je Sřlvi Lindseth, a snimljen je u Oddi, mom rodnom gradu, sa starim naturščikom i afroameričkim jazz bendom. Oba filma proputovala su svijet, sudjelovala na festivalima i bila nagrađivana. Ali najbolji rezultat tog filma je brak između redateljice i jednog od džezera te sinčić kojega su nedavno dobili. I to je istinita priča. Nevjerojatnija od fikcije.

I tvoja priča o 'književnoj slavi' prilično je nevjerojatna. U zvijezdu su te pretvorili čitatelji, ne novinari, kritičari, TV, velika PR mašinerija...
To mi je jako drago. Norveški čitatelji otkrili su 'Pjesmu košnice' prije književnog establišmenta. Znaš ono: dobri stari glas prašume! Šuškanje u grmlju. Klubovi knjiga nisu željeli tu knjigu, novine nisu htjele pisati o njoj, moj je nakladnik nije gurao... Ali odjednom, oslobodila se sama, lansirala se, pronašla put do čitatelja. Ljudi su je kupovali kao ludi, bila je nominirana za sve velike nagrade, nisu je mogli zanemariti.

A onda je došla predstava. 'Pjesma košnice' i na kazališnim je daskama postigla nevjerojatan uspjeh. Kako je bilo raditi na tom projektu?
Zapravo je to bila ideja jednog glumca koji je pročitao knjigu. Lasse Kolsrud zavolio ju je, otišao u ured svog šefa u Det Norske Teatretu u Oslu, bacio knjigu na šefov stol i zavikao: 'To će biti predstava, a režirat ću je ja!' Tako je i bilo. Predstava sa 18 glumaca, tročlanim bendom koji svira pjesme The Smithsa i jednim psom. Bio je to Lasseov redateljski debi i postao je veliki hit. Premijera je bila u rujnu 2003., a rasprodana je najmanje do 2005. Na nedavnoj premijeri u Oddi atmosfera je bila naelektrizirana kao na stadionu prije utakmice. Vjerojatno to ima veze s identifikacijom, prepoznavanjem. 'Pjesma košnice' je došla kući, svojima. Predstava se igrala u jednoj od tvorničkih hala, u topionici koja je sada zatvorena, nepunih petsto metara od mjesta gdje sam odrastao. Kao dijete sam tuda prolazio, tom ravnicom pored topionice, išao sam u biblioteku posuđivati knjige ili pogledati film u općinskom kinu. Bio sam gladan kulture, doživljaja i nekog drugog svijeta. Da ću godinama nakon toga prolaziti tim istim putem da bih išao vidjeti svoju kazališnu predstavu u topionici – tomu se nisam nadao! A 'Košnica' -predstava ponovno je potaknula zanimanje za 'Košnicu' -knjigu, tako da je roman ponovo bestseler, pet godina nakon što se prvi put pojavio u knjižarama.

Tu dolazimo i do novog pitanja. Norveški pisci računaju na približno jednak broj čitatelja kao i hrvatski: kako se u brojkama ispisuje titula autora bestselera u Norveškoj?
Mislim da se 'Pjesma košnice' u Norveškoj prodala u nekih 25.000 primjeraka. Naravno, neke druge knjige prodaju se i bolje, ali važno je reći da ja pišem na manjinskom jeziku, na novonorveškom, i mislim da je taj moj roman daleko najprodavanija knjiga na tom jeziku u Norveškoj (osim možda 'Dalen Portlanda' Kjartana Flřgstada).

A sada osvaja i Kinu! Kako se to dogodilo? Je li to slučaj ili su suvremeni norveški pisci svjetski tražena književna roba?
Jedan urednik velikog kineskog nakladnika The People´s Books došao je u Oslo po prava za šest romana Knuta Hamsuna, međutim, osim za Hamsunom, krenuo je u potragu i za jednim suvremenim norveškim piscem. U lovu za tim blagom urednik je obilazio nakladnike, zapitkivao, tražio, kopao... i kad je konačno provirio iz rupe, u rukama je imao 'Pjesmu košnice'! Nevjerojatno! I drugi norveški pisci u zadnje vrijeme dobro prolaze u svijetu, mislim da imamo sjajnu generaciju mlađih autora, vrlo raznoliku i snažnu.